Zamislite, policija koja je uspješno štitila Papu (od ljubavi najkatoličkijeg naroda?) nije sposobna zaštiti učesnike parade!? Možete li zamisliti što bi joj se desilo, da je samo jedna jedina osoba (a ne na stotine ili tisuće njih, kao na gay paradi) javno vikala: „Ubij, ubij Papu! Ubij, ubij Papu!“ Možete li zamisliti, umjesto izgovora „Mi smo se trudili, ali kamenovali su pedere!“, slijedeće opravdanje: „Mi smo se trudili, ali kamenovali su Svetog Oca!“?
Dva su žarišta oko kojih se uobičajeno kreće osobni pogled na svijet i djelovanje pojedinaca. Situaciju možemo usporediti sa kretanjem Zemlje po eliptičnoj putanji. U jednom fokusu nalazi se Sunce – realni izvor sile koja pokreće planete. Drugo, simetrično žarište, s matematičke točke gledanja sasvim je ravnopravno onom prvom, ali – planeti slušaju fiziku a ne matematiku. Na donekle sličan način (makar i u prenesenom značenju) razlikuju se spomenuti fokusi u životu pojedinca. Kako je društvo skup interaktivnih jedinki, jasno je da i socijalna kretanja moraju voditi računa o tome. No, koje su to dvije značajne „točke“ što imaju implikacije, kako na ličnu povijest osobe, tako i na historiju društva kojega je jedinka član? To su interes i istina. I, upravo poput poslušnosti planeta spram neprikosnovenog gospodara vlastite sudbine, i ljudi – barem ogromna većina njih – svoje su živote podredili značajnijem „božanstvu“ po vlastitu svakodnevicu. Ovaj esej, sasvim subjektivno, bavi se – na svima znanim primjerima - upravo time.
Većina ljudi ne živi u skladu niti s istinom, niti sa vjerom, niti sa bilo kojom vrijednošću u koju se zaklinju, već isključivo u skladu sa svojim, možda i nesvijesnim, licemjerjem. S vrha kojega javno dilaju etičke stavove čiju suštinu stvarno nikada nisu iskusili. Zato je i moguće da se „preko noći“ čak i najveći korifeji i „moralne vertikale“ gomile premetnu u obične propagatore netrpeljivosti, nasilja i zločina, a kamoli onda neće običan puk. Gomila se snalazi samo u tri dimenzije kontinuuma prostor-vrijeme. U četvrtoj, vremenskoj, ona je totalno bez kompasa – odatle i nije čudno da je Historia „najsilovanija učiteljica“ ljudskog roda. Stoga izgleda sasvim razumljivo da se službene nacionalne historije vrlo često ponašaju – histerično. Mislim da je to nesnalaženje djelomice posljedica neobrazovanosti ljudi, a možda većim dijelom činjenice što im je u vremenskom rasponu (-beskonačno, +beskonačno), iz sebičnog egocentrizma vrste, bitan jedino trenutak u kojem žive, a u tom trenutku uglavnom tek njihova vlastita, pojedinačna sudbina. Tako da kojekakve mudrosti kojima se samozavaravaju (a to licemjeri izrazito vole), tipa: „Mi nismo vlasnici Zemlje, samo smo je naslijedili od svojih potomaka“ i slično, nisu u praksi nego li obične floskule. Oni pak koji te stvari ozbiljno shvaćaju, prije ili kasnije vjerojatno dođu do zaključka da su obične budale u društvu genijalnih idiota. Preci, potomci i slična „srceparajuća“ retorika, samo je kozmetika na licu njihove hipokrizije. A pojedine grupacije unutar gomile u tome izrazito prednjače.
Photo: streetanatomy.com
Čini se kako je cijeli sukob na području bivše Jugoslavije počeo zbog težnje zametaka nacionalnih buržoazija (eufemistički rečeno – elita) formiranih u socijalizmu, za prevlašću nad nacionalnim ekonomijama, a nikako zbog ugroženih nacionalnih prava (među inima i prava na vlastiti jezik) i osjećaja širokih slojeva. Što sada ovi – popljačkani, osiromašeni i nezaposleni - na najbolniji način spoznaju (možda sam preoptimističan?). Sve u svemu, mada imam primisli prema kapitalizmu kao „obećanom“ društveno ekonomskom sistemu (posebno u pogledu njegove humanosti) jedino mi preostaje uzdati se u korektivno djelovanje, kako se čini, zdravorazumskijeg Zapada.
Nacionalisti uglavnom slijede devizu kako „cilj opravdava sredstvo“. Još su u sjećanju ponižavanja srpskih zastupnika u prvom („novom“) sazivu Sabora, ismijavanju srbizama, protjerivanju ćirilice, proskribiranju cajki, srpskih književnih djela, novokomponirane „narodne glazbe“, narodnih plesova (posebno kozaračkog kola), itd…, a da o otimačini, protjerivanjima, ratnim zločinima i općem nedostatku tolerancije prema različitostima ni ne govorim. Jasno, ništa od svega toga u svojoj suštini nije bilo u funkciji obrane navodno ugroženog hrvatstva, jezika i hrvatske kulture. Danas možemo čitati kako u haaškom pritvoru najgori šljam eksjugoslavenskih naroda – oni koji su su se još koliko do jučer gledali (i ne samo gledali) preko nišana - prijateljski druguje „gradeći novo bratstvo i jedinstvo“. Mada su oni još gori od njih, oni koji su sve to zakuhali i natjerali narode na uzajamno klanje a usput „sačuvali čiste ruke i obraz“, nacionalistički političari, liječnici, intelektualci,… - ostali na slobodi, na vijeke-vjekova nekažnjeni, izigravajući nacionalne veličine i slobodni da svoje potomke odgajaju u duhu novostvorene nacionalne „elite“.
Od svih pobrojanih, među najgori šljam spadaju (nacionalistički) intelektualci. Oni, uslijed svog, makar i formalnog obrazovanja, nemaju ni trunke isprike za počinjena zlodjela, za svoj moralni pad. Svakako nije nimalo slučajno da su se oko uvjeta za prijem Hrvatske u EU koplja najdugotrajnije lomila na poglavlju o pravosuđu i da će monitoring – a to jednostavno znači nadziranje iliti prismotra, termin koji se ovdje izbjegava koristiti – nad Hrvatskom biti u području pravosuđa i temeljnih prava, pravde, slobode i sigurnosti, prava i zapošljavanja manjina te (što je razumljivo za interese tržišnog, kapitalističkog Zapada) tržišnog natjecanja. Očito je kako RH uživa izrazito „povjerenje“ evropskih pregovarača upravo na tim područjima, te da su oni više nego dobro informirani o stanju naše „demokracije“. A zaključke evropske komisije o izrazitom napretku Hrvatske na tom području treba uzeti kao čisto formalne izjave, diktirane političkim interesom i trenutkom. To dobro znam iz vlastitog iskustva, svakodnevno doživljavajući odnos „mojih“ međimuraca prema ovdašnjim Romima (da ne spominjemo uvijek Srbe) – prema njima vlada, blago rečeno, latentna netrpeljivost. Notorna je činjenica kako između napisanog na papiru i zapisanog u stvarnosti vrlo često postoji disproporcija, posebno unutar izrazito konzervativnih društava kakva su ona balkanska, a koja se prema „van“ nastoje prikazati suvremenima.
Photo: André Kertész
Hrvatska se svim silama nastoji predstaviti kao regionalni civilizacijski „lider“ što najbanalnije demantiraju učestala sramotna događanja tipa onih na splitskom gay prideu (još jedna sličnost sa „njima“ – treba se samo prisjetiti događanja na beogradskoj istovrsnoj manifestaciji) - latencije o kojima sam govorio su jednostavno buknule. Kada pak bukne, sve se licemjerno ublažava pozivanjem na vjekovni hrvatski katolički identitet. Jadna ti takva vrsta katolicizma i identiteta! Zamislite, policija koja je uspješno štitila Papu (od ljubavi najkatoličkijeg naroda?) nije sposobna zaštiti učesnike parade!? Možete li zamisliti što bi joj se desilo, da je samo jedna jedina osoba (a ne na stotine ili tisuće njih, kao na gay paradi) javno vikala: „Ubij, ubij Papu! Ubij, ubij Papu!“ Možete li zamisliti, umjesto izgovora „Mi smo se trudili, ali kamenovali su pedere!“, slijedeće opravdanje: „Mi smo se trudili, ali kamenovali su Svetog Oca!“? Istovremeno u susjedstvu, usred Rima – u srcu katolicizma – parada sa milijun učesnika prolazi bez izgreda. Da se naprosto ne radi o prozirnoj demonstraciji moralno-intelektualnog jedinstva hrvatskih dresera i dresiranog naroda? Jasno, nikada nije dobro pretjerano uopćavati, no niti čovjek koji iz milijarde primjera nije u stanju izvući općeniti zaključak neće daleko stići u shvaćanju svijeta u kojem živi. U svakom slučaju, sve dok se ljudi daju podvrgavati dresuri uma, dreseri će moći bezbrižno uživati podršku svojih vlastitih kreacija.
Moglo bi se reći kako „nema hrvatstva bez srpstva, niti srpstva bez hrvatstva“. Oni su poput (naizmjeničnog) pozitiva i negativa jedne te iste slike; međusobno se nadahnjuju i jačaju naročito isticanjem nebitnih razlika. Jedni ne mogu postojati bez da se referiraju na one druge, najčešće u najnegativnijem smislu, dok usput poput gomile majmuna ponavljaju postupke suprotne strane. Hrvatstvo se dokazuje pozivanjem na najgore (po njihovu mišljenju) strane srpstva i vice versa. Često mi pada ona pamet Krležina: „Sačuvaj nas bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“.
Primjerice, kad su Hrvati svoj jezik počeli (službeno) nazivati hrvatskim i isticati navodne kozmološke razlike prema jeziku Srba, ovi su to isto počeli raditi sa svojim – jedino su mu dali drugo ime (pa su se priključili Bošnjaci i Crnogorci). „Mi“ smo istjerali ćirilicu negiravši bilo kakvu njenu povezanost sa Hrvatima – „oni“ su je istovremeno proglasili službenim pismom što je, na neki način, blaži ekvivalent istjerivanja latinice (mada je, vjerujem iz povijesno-civilizacijskih razloga, latinica u Srbiji mnogo prisutnija no ćirilica kod nas). Kad je Šešelj otišao u Haag, odatle je upravljao svojim Radikalima - čim se Glavaš smjestio u Zenicu počeo je iz nje dirigirati svojom strankom; za Hrvate je Gotovina „heroj, a ne zločinac“, dok je za Srbe to isto Mladić; hrvatska vlast dugo vremena nije ništa činila da locira prvoga – isto to je srpska vlast činila u odnosu na drugoga; „mi“ smo „njih“ tužili za genocid – „oni“ su uzvratili protutužbom „nama“; i „mi“ i „oni“ počeli smo relativizirati antifašizam a istovremeno to isto činiti sa zločinima svojih „najdražih“ nacionalnih fašista (ustaša i četnika); kako god se Tuđman i Milošević razlikovali, pokazivali su podjednake aspiracije prema BiH; i jedni i drugi prednjače u sakrifikaciji, negiranju i skrivanju vlastitih a prokazivanju zločina druge strane (a bez pritiska civilnog društva i međunarodne zajednice ne bi po pitanju božice Pravde baš ništa učinili); svi su sve radili „isključivo u nacionalnom interesu“ (ništa od svega toga nije bio moj interes); podjednako su popljačkali vlastite sunarodnjake itd, itd… Da ne spominjem kako se „logika“ i opravdanja (navodnici su stoga što to sa stvarnom logikom najčešće nema veze) koja se koriste u vlastitom slučaju, ne koriste u sasvim ekvivalentnom slučaju druge strane. Uvjeren sam, na žalost, da se kojim slučajem Gotovina i Mladić vrate u svoje zemlje oslobođeni svih optužbi – bili bi začas izabrani za njihove Predsjednike!
Svi ti mitovi, laži, indoktrinacije, dresure umova, ratovi, represivna ili suptilna gušenja slobode jedinki i ostale „nepodopštine“, nalaze se samo u jednoj funkciji; očuvanju privilegija elite - „izabranih“ iliti „bogom danih“, a stvarno samonametnutih slojeva društva. A njihova „samoizabranost“ je prirodna posljedica čovjekove nesavršenosti – njegova egoizma i prekomjerne želje za zadovoljavanjem vlastitih potreba, bez obaziranja na potrebe drugih. Marx govori o klasnoj borbi, gdje ni klase ne valja shvatiti kao nepromjenljive entitete, k tome još oštro izolirane od drugih klasa (evidentno je da se čovjek koji se uspio prekomjerno namiriti, vođen svojim egoizmom, može premještati iz niže u višu klasu, baš kao što je moguć i obrnut slučaj, recimo u slučaju bankrotiranog kapitaliste). A jedna od kočnica u prodiranju istine među ljude (bez obzira kojem sloju društva pripadali) definirana je i često citiranom rečenicom ranije spomenutog: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“. Jer jednima društveni položaj (možda i sasvim nesvijesno) ne dopušta imati svijest koja bi ga ugrozila, dok je svijest drugih u skladu s potrebom promjene vlastitog društvenog položaja. U tom smislu možemo spomenutu misao, odnosno djelovanja koja stoje iza nje, smatrati ne samo kočnicom, već i generatorom društvenih promjena. Jasno, sve se ovo – kao ni marksizam - ne smije shvatiti u apsolutnom, purističkom ili čak preskriptivnom smislu, kao što su to nažalost njegovi najvatreniji vjernici činili. Uvijek ima ljudi čija svijest nije uslovljena društvenim položajem već težnjom da se istinski shvati svijet. Ja lično vjerujem da je potrebno obrazložiti težnju elita prema vlasti i njenom očuvanju, a najprirodniji je pokretački mehanizam (uz svu sekundarnu, psihološku komponentu koja ga prati) sasvim obični, prizemni - materijalni interes.
Povijesnu nauku, povlačeći ograničenu analogiju sa fizikom, možemo zvati „termodinamikom ljudskog društva“. Kao što termodinamika opisuje vladanje i svojstva kolektivnih fizikalnih sustava koja proizlaze iz statističke interakcije njihovih elemenata (atoma), tako i povijesna znanost opisuje globalnu povijest društava koja se sastoje od pojedinaca (ljudi). I kao što se po vladanju samo jednog atoma ne može zaključiti o svojstvima primjerice plina niti je taj pojedinačni atom sposoban ih promijeniti, tako ni lična povijest pojedinca nije isto što i povijest kolektiva kojemu on pripada. A ljudi ponajčešće povijesne sudove donose (izuzmemo li od elite nametnutu službenu povijest koja se uči u školama), a onda i svoj etički odnos do nje baziraju, na osnovi sudbine svoje najbliže obitelji. Nikako ne mogu priznati da su im djed ili otac bili na povijesno krivoj, ne daj bože još i zločinačkoj strani – mada to automatski ne znači da su i sami bili zločinci - ili da je čak i ona „prava“ strana vršila zločine (istina, kako povijest ne predstavlja linearno, pravolinijsko kretanje, teško je ponekad čak i za života jedinke razlučiti koja je to „prava“ a koja „kriva“ strana. Tu više pomaže istančani i pošteni etički sud negoli povijesno znanje)! Krdo inače voli slijediti slijepce – valjda se, i samo slijepo, lakše identificira s njima. Još su stari latini shvatili da „svatko voli više vjerovati nego prosuđivati“. A “Najžalosnije je to što su glupani toliko sigurni, a mudri toliko puni sumnji” (Russel). Zaista, tumor na mozgu je sasvim benigno oboljenje spram parazita nacionalizma kad ga ovaj obuzme.
Photo: William Klein
Trebalo bi gajiti pozitivni odnos prema povijesti tehnike, nauke, umjetnosti, kulture i sporta kao gotovo jedinim kreativnim komponentama cjelokupne historije ljudskog roda i – što se mene tiče – one bi se podučavale u školama namjesto beskrajnih „herojskih“ propovjedi o kraljevima, ratovima, osvajanjima, zakrabuljenim masovnim zločinima i inim nasiljima (sve po mjeri ucjepljene nacionalne „svijesti“ a ne jednostavne istine). Jasno, spomenute komponente se ne mogu tretirati izolirano od cjelokupne socijalne evolucije čovječanstva. Koju pokreće interes, na žalost – onaj za materijalnim bogaćenjem još uvijek jači od onoga za istinom, pravdom i humanizmom.
Sada, nakon svega – kada je država učvršćena i kada smo na pragu EU, isti potkoženi i potajkunjeni nacionalistički banditi, koji su zauzeli pozicije po privatiziranim firmama i parlamentima svojih država, vide kako mogu popustiti uzde. Pa sveđ propovjedaju nacionalnu, vjersku i inu toleranciju (a gore spomenuti primjer ilustrira kako se to odvija u praksi) – što pod pritiskom izvana, što iz svijesti da su svoje ciljeve ostvarili. Za to postoji jednostavni naziv – prvobitna akumulacija kapitala.
Suprostavljene klase, svaka na svoj način, učestvuju bilo u (p)održavanju zajedničkih, bilo u konstrukciji novih mitova, nesposobne da pogledaju istini u oči. Pak svi skupa gaje još jedan mit, kojemu je cilj - u prvenstvenom interesu vladajućih slojeva društva - učvrstiti dojam čovjekove nemoći da se stvarno uhvati u koštac sa problemima vlastite vrste, kao nešto što je inherentni dio čovjekove biti. Mit o Spasitelju.
Koliko toga bi se ljudima ukazalo u pravoj svjetlosti da su sposobni slijediti trag istine, a ne tek najobičnijeg interesa. Doduše, slijediti samo prvo lako odvede u neostvarivi idealizam, dok jagma za drugim utapa pojedince i društva u živi pijesak grabežljivosti i antihumanizma. Trebalo bi pomiriti ta dva stremljenja, približiti žarišta ljudskih života da se stope u jednu, neproturječnu točku oko koje bi se kretale njihove i sudbine njinih društava. U astronomiji, to bi značilo kretanje oko središta kružnice. Možda nije čudo da su stari Grci istu smatrali najsavršenijom krivuljom. Bi li društvo, ostvarivši takvu projekciju, napredovalo - ako ne bliže savršenosti, ono barem bliže humanističkim odnosima? I, je li to uopće moguće? Astronomija opet može biti putokaz (u metaforičkom obliku, dakako) – žarišta zemljine putanje vrlo su, vrlo blizu jedno drugome. Kao da nam je „Bog“ htio poručiti kako malo sile je potrebno da bismo dostigli savršenstvo. Naravno, pitanje je u kojem ćemo je smjeru upotrijebiti, e da bismo iz polutame u kojoj životarimo izbili na prisojne strane života. Samo, što će mi svjetlost, kad je tako lijepo vući konce iz tame (“da se Vlasi ne dosjete”)? A gomili je uglavnom svejedno što se oko čega vrti – veći dio povijesnog vremena ona se uvijek vrti oko aktuelne vlasti!
Żródło:
http://www.e-novine.com/stav/49742-Kritika-svega-postojeeg.html