Ivan Topalski – Blagoevgrad, Bułgaria
SLAVA
Za trpezom smo sjedili u tami.
I, kao i uvijek,
majka je lomila hljeb –
njenim rukama zamiješen,
njima zasijan i požnjen.
Grube su bile ruke majke,
do grubosti od posla umorne,
ali pazila je
da ni mrvica na pod ne padne –
da je ne zgnječimo
i da se prijesto Njegov
ne poljulja.
A tata,
tata je vino nalivao,
a ono se u čašama smijalo
kao što se on ljeti smijao
dok su se grozdovi
biserjem oplođavali.
Pazio je
da ni kap na zemlju
ne kane,
da Mu prijesto ne zanjiše.
Ja sam ih u ruke gledao,
ruke grube i namučene,
i do nježnosti okorjele.
A naš Gost –
niti je zalogaj okusio,
niti je gutljaj otpio.
Samo je pružio ruke
ka mojim očima
da ih potočićem
uspomena umije...
Ujutru, vele, kroz prozor je vidjeli –
ženica neka, u crno zavijena.
U šačici svojoj pomiješala vino i hljeb,
goluba da nahrani
koji je napolju, pod nastrešnicom, gukao.
Zatim mi je na kapiji
crnu maramicu k'o pantljiku vezala –
znak da su mi otac i majka
sa Gostom otišli –
njivu da Mu požanju,
vinograd da Mu oplijeve,
da bi mogli njih troje
i za sljedeću slavu
na moju trpezu opet da sjednu.
Prevod: Ivan Topalski