Taj dan mu se činio izuzetan, ne sluteći kako će do njegova završetka postati još izuzetniji. Potrefilo se, te su se poklopila dva predviđanja, jedno naučno i jedno – tko bi ga znao kako da ga zovemo, s obzirom da je bilo staro nekoliko tisućljeća. Najlakše je, za mir između duše i znanstvenog mentaliteta suvremenog čovjeka, označiti ga mističnim – mada se baziralo na tadašnjim spoznajama (kako relativno značenje ima ta riječ!) stare, u magluštinama prošlosti iščezle civilizacije – pa ćemo ga i mi tako zvati. Danas se, do u djelić sekunde točno, trebala ostvariti predikcija astronoma u pomrčini naše zvijezde; jedna od bezbroj sličnih, nebrojeno puta dokazanih tijekom ljudske povijesti. Ne tako precizno, ali smještena u interval između 0 i 24 sata istoga dana – morala se desiti propast svijeta. Ne pitajte me zašto, na koji način se to trebalo zbiti, ni kako su naši daleki preci došli do te „spoznaje“; samo sam obični kroničar (takvim se volim smatrati), ustvari, obično piskaralo bez nekog značajnijeg znanstvenog obrazovanja sem onoga što sam pokupio po popularnim člancima jednako popularnih magazina. Samo bilježim što se junaku ove kratke pripovjesti slučilo na taj dan, dodajući svoja domišljanja tamo gdje mi je nedostajalo uvida u zbivanja. Duboko poštujući savršenstvo Njegovo, vjerujem da čak ni Tvorcu našemu nisu na rasplaganju baš svi detalji o svakome od stvorova.

Bio je radnik u brodogradilištu, jednoj od perjanica u privredi bivše, propale mu države; države koja je – kao što će dnevno svjetlo nestati u predstojećoj eklipsi Sunca – potonula u mrak prošlosti da se nikad više, sem u sjećanju njenih negdanjih žitelja i budućih generacija, ne pojavi na vidjelu. Za razliku od ugašenog dana koji će, nakon par minuta trajanja zasjenjenja izvora našeg života, opet obasjati stanovnike kamička orbitirajućeg oko nje. Dakako, ne ostvari li se i spomenuta projekcija naših nestalih srodnika. Nisu mu takva razmišljanja ni bila na pameti, kad je stigla vijest sa svjetskih burzi, gotovo istovremeno kao i ona o stečaju njegove popljačkane firme. Čuo je nešto o sinhronicitetu pojava u prirodi, nikad tome ne obrativši previše pažnje sem uobičajenih komentara kako je to čudno, neobjašnjivo, mora da Bog u tome ima svoje prste, nikad to nećemo doznati i tome slično. Sad je sinhronicitet svom svojom snagam udario o njegov život. Teško se snalazio u tumačenju uzroka nevolje koja ga je pogodila; je li krah kapitalističkog sustava – dionice su pale mnogostruko niže negoli za čuvene ekonomske krize tridesetih godina prošlog vijeka – uzrok propasti njegovog poduzeća, ili je lopovluk u tisućama privatnih tvrtki (uključujući i njegovu), banaka i menadžerskih agencija rasijanih širom svijeta, kumovao propasti sustava. Kapitalizam mu se pred očima raspadao, poduzeće se pretvorilo u prah i pepepo, a vir propasti počeo je sve većom silinom povlačiti u svoje dubine njega i stotine milijuna ljudskih bića. Bio je sam, neorganiziran i dezorganiziran u isti čas, izvan sindikata i članstva u političkim strankama – prepušten sam sebi i matici koja ga je vodila prema padu koji – osjećao je cijelim svojim bićem – neće preživjeti. Imao je familiju; mater, oca, brata, sestru, ženu i dvoje već odrasle djece – sina i kćer – sve, izuzev njega do današnjeg dana, bijaše nezaposleno, bilo na socijalnoj pomoći, bilo s mirovinama mizernijima od milostinje. Eklipsu Sunca gotovo da nije ni zapažao idući kući u totalnom kaosu koji je nastao na površini Zemlje, a i predstojeća moguća propast svijeta o kojoj je samo dan-dva ranije čavrljao sa prijateljima, ništa mu nije značila. Njegov život se raspao, potonuo, propao, otišao k vragu – pa što ako se isto desi i cijelom svijetu. Uostalom, njegovi stanovnici, kao što je direktno uviđao po događanjima duž puta kojim se vozio domu svome, usput slušajući skoro svakih petnaestak minuta izvještaje sa radija, pratit će ga na tom putu – neće biti sam. Napetost se, kap po kap, nakupljala u njemu, bolje rečeno – već mjesecima prisutna u organizmu, sada se ubrzano kondenzirala u gotovo opipljivo stanje. Osjećao je da do eksplozije nije daleko, a nije sposoban spriječiti je.

Večer se polako spuštala, zatamnjujući svjetlost što je ponovno bljesnula nakon protekle eklipse, taložeći mir na cijelu prirodu ali ne i na njega. Duša mu je kiptjela, nemoć je u njemu vrela poput vode u Papenovom loncu, tražeći neki izlaz, neko odterećenje. Stigavši kući započeo je verbalne čarke sa ukućanima, kao da su oni krivi za stanje u kojem se svijet našao (a netko je ipak kriv, zar ne?), podižući glas, sve jače gestikulirajući, bacio tanjur sa skromnom večerom u zid, tresnuvši čašu s mlijekom o pod, ošamario ženu koja ga je pokušala smiriti počevši je nato tući i šakama, našto su priskočila djeca u pomoć svojoj majci jedva ga nekakao svladavši, što mu je samo pojačalo osjećaj nemoći i nevladanja situacijom. U nekom zaturenom dijelu mozga kao da mu je zaiskrilo, i isti čas se ugasilo predosjećanje, o eklipsi vlastite obitelji kojoj – ne mogavši se obuzdati – prisustvuje djelujući kao finalni uzrok, ona poslijednja kap koja prelijeva čašu od ranije punu žučne gorčine, napunjenu zbivanjima nad kojim nije imao kontrolu. Koju je sada gubio i nad samim sobom. I kao da je ta, gotovo istog časa nastala i utrnula, iskra pokrenula detonaciju. Eksplodiralo je svom žestinom. Počeo je urlati, bjesomučno se batrgati dočim su ga djeca jedva uspijevala držati prikovana na pod. Škrgutao je zubima, pjena mu je izbila na zube, a nerazumljive riječi lišene smisla izlazile su iz njegovih ustiju. Bili su prinuđeni okrenuti izvjestan telefonski broj. „Gospođo“, rekoše joj – ženi mu – kad su ga odvodili s nataknutom košuljom rukava povezanih na leđima, iz koje se zaludu pokušavao iskobeljati – „imali smo danas na stotine sličnih intervencija. Dođite se sutra raspitati za njega.“

Dok je tmasta noć već uhvatila duboke korijene, zatvorili su ga u sobu obloženih zidova ne raspetljavši mu rukave luđačke košulje, sa još dvadesetak njemu sličnih, jednako pomračenih osoba. Pomalo se, izvana gledano, smirio, dok su mu unutrašnjost i nadalje propuhivali nikad doživljeni vihori i kovitlaci. Smetalo ga je škrgutanje i izvikivanje besmislica sudrugova mu u ćeliji, a prigušeno svjetlo prostorije počelo mu je nagrizati oči. Polako sklapajući kapke, u eklipsi kojom je upravljao sin boginje noći, možda poslijednjim ostacima netaknutog uma sjetio se predviđanja daleke, u slojeve prošlosti zakopane civilizacije. „Kakav sinhronicitet“ – jetko je pomislio. „Poklopile se sve moguće eklipse, pomrčine, propasti, što ih ljudski um može zamisliti. Propast bivše države, pomrčina Sunca, propast kapitalističkog sustava i pad moje firme, gubitak obitelji i spuštanje noći s kojom kapci, polako se zatvarajući, prekrivaju oči i dušu neprozirnim velom sna. Koga još brige za ono poslijednje, neostvareno ali predviđeno do kraja još nesvršenog dana, konačno zamračenje cijele civilizacije?“. S takvim, možda poslijednjim smislenim mislima, utonuo je u svoju zadnju, definitivnu eklipsu – totalno pomračenje uma.


Zbornik Pisanija – Vranje