Monika Kubit

Biegnę po ocalony mózg

   Mózg kojarzy się nam z narządem podłączonym do organizmu siecią neuronów. Jest on swoistym centrum dowodzenia każdego człowieka. A o czym myślała poetka? Zastanawiałam się nad tym i nadal o tym myślę, ponieważ na pewno nie kojarzy go sobie z powyższym opisem, a nawet dodała do niego coś więcej. Jej mózg jest jej sercem, nią całą. Podjęła nowe spojrzenie na człowieka, nie od strony duszy, czy serca, lecz od mózgu, co jest bardzo nowatorskie. Poetka tytułem: 29 wierszy o mózgu z okazji 29 lat jego zjadaniny ( nawiązanie do wieku poetki) zawiera esencję tomiku.     Wprowadza nas on w drogę przeżyć duchowych, ale bliskich codzienności. Poetka nie jest daleko od spraw doczesnych, tematy z życia wzięte ubiera w piękną szatę poetycką, bogatą w neologizmy i metafory. Zastanówmy się jak my widzimy swój mózg, może jest on bliski podmiotowi lirycznemu. Żaden z wierszy nie jest opatrzony tytułem, ze względu na ich sens są one nierozłączną całością i nie potrzebują oddzielnych określeń. Wiersze stwarzają atmosferę terapii psychologicznej, istnej burzy mózgów, plątaniny uczuć i emocji.

  Wyrażanie uczuć jest sztuką wielce trudną, lecz Oldze udało się ją opanować. Centrum przeżyć wewnętrznych skupia w mózgu, co jest nowatorskie, ponieważ znajdowało się ono w wyobraźni poetów – w sercu lub duszy. Poetka walczy ze wspomnieniami z wojny pisząc: "wzmocnić ból mój i twój... wojnie na przekór". Traumatyczne przeżycia odbiły piętno na twórczości poetki. Polemizuje z mózgiem swoim, czarnych ludzi, dziewczynki w czarnej sukience i waszym drodzy Czytelnicy. Pragnie nam uświadomić jak tragiczna jest wojna. Nawet w niebie jest niebezpiecznie, wokół myśli krąży obawa przed śmiercią, która czaiła się ze wszech stron w czasie konfliktu zbrojnego: "zjadać własne palce/czekając w niebie na śmierć". Wspomina trzy okresy ze swojego życia: pierwszy z nich to życie przed wojną, gdzie była "radość życia i myślenia". Drugi to czas wojny, kiedy: "pali się nadzieja", to również czas czarnych ludzi, którzy zjadają mózg odbierając tym samym sens życia. Ostatni trzeci okres to walka z myślami: "bieg po ocalony mózg" o powrót do normalności, bez lęku, walka o szczęście zakończona sukcesem. Poetka wygrała wojnę, najcięższą, toczącą się w jej mózgu. Była na tyle odważna by mówić o wszystkim, nie wprost, ponieważ byłoby to zbyt łatwe. Nazywa emocje świetnie dobranymi sformułowaniami. Dostała drugie życie, która sobie sama wywalczyła. Godna podziwu jest jej chęć dzielenia się z innymi własnym życiem. Otwarła przed nami własną duszę, dając nam możliwość przeżywania jej problemów.

Monika Kubit

Trčim po iscjeljeni mozak

   Mozak nas obično asocira na organ koji je za organizam povezan sa mrežom neurona. On je kao svojevrsni komandni centar svakog čovjeka. Ali o čemu je razmišljala pjesnikinja? Zamislila sam se nad tim i još uvijek razmišljam, jer sigurno ga ne povezuje sa gore navedenim opisom, pa čak je dodala da je nešto više. Njen mozak je njeno srce, ona cijela. Bio joj je potreban novi pogled na čovjeka, ali ne iz duše ili srca, nego iz mozga, što je veoma inovativno. Autorkin naslov: 29 pesama o izjedenom mozgu povodom njegovih 29 godina (nadovezuje za svoje godine) sadrži suštinu knjige pjesama. Vodi nas prema putu duhovnog iskustva, ali bliskom svakodnevici. Pesnikinja nije daleko od poznatih stvari, teme iz stvarnoga života oblači u lepe poetske haljine, obogaćene neologizmima i metaforama. Razmislimo o tome kako mi vidimo svoj mozak, možda jeste blizak lirskom subjektu. Nijedna od pjesama ne nosi naslov, jer s obzirom na njihovo nerazdvojivo i cijelokupno značenje naslovi nisu potrebni. Pjesme stvaraju atmosferu psihološke terapije, prave oluju mozgova, vrtlog osecanja i emocija.     
   Izražavanje osećanja je teška umjetnost, ali je Olgi uspijelo da ih izrazi. Težište doživljaja koncentriše na unutrašnje iskustvo mozga, što je inovativno, jer se nalazi u mašti pjesnika negdje u srcu ili duši. Pjesnikinja se bori sa svojim ratnim sjecanjima i piše: "ojačati mój i tvoj bol...ratu u inat". Traumatska iskustva ostavila su pečat na pjesnikinjino stvaralaštvo. Polemiše sa svojim mozgom, crnih ljudi, devojčice u crnoj haljini i vašim dragi čitaoci. Želi da shvatimo kako užasan može da bude rat. Čak i na nebu je opasno, u mislima vlada strah od smrti koja vreba sa svih strana u vreme oružanog sukoba: „jesti vlastitie prste/čekajući na nebu smrti“. Pominje tri perioda svog života: prvi je život pre rata, kada je vladala "radost življenja i razmišljanja." Drugi je za vreme rata, kada "gori nada", to je takođe vrijeme crnih ljudi koji jedu mozak i uz to smisao života. Poslijednji treci period je borba sa svojim mislima: "trčim po iscjeljeni mozak" za povratak u normalno stanje, bez straha. Borba za srecu je okončana pobjedom. Pjesnikinja je pobijedila rat, najteži, vođen u njenom mozgu. Jako je hrabara što priča o svemu, posredno, jer neposredno bilo bi isuviše lako. Emocije imenuje savršeno odgovarajućim formulacijama. Dobila je šansu za drugi život, za koji se izborila. Možemo se samo diviti tome što želi da dijeli sa drugima vlastiti život. Otvorila je pred nama sopstvenu dušu, dajuci nam mogucnost da proživljavamo njene probleme.

 

 

Przekład na język serbski: Olga Lalić-Krowicka
Korekta:  Vesna Denčić, Wanda Nowik-Pala
Ilustracje oraz projekt okładki: Jakub Niedziela
Posłowie: Monika Kubit

Zrealizowane przy pomocy finansowej
Ministerstwa Kultury i Dziedzictwa Narodowego

Realizirano uz finacijsku pomoć
Poljskoga Ministarstva Kulture



Krośnieńska Oficyna Wydawnicza Sp. z. o. o, 2012