Vesti_o_Radu_Jovanovicu Bolna komedija

 

Đubrište naše novije istorije još uvek nije postalo skockana savremena deponija. U toku je reciklaža prošlosti. Odvija se amaterski i bezočno. Računa se na naše kratko pamćenje. Opet je, danas možda više nego pre dvadeset godina, Rade Jovanović u pravu – „San je da sve ovo sanjamo“.

 


Možete li da zamislite Rada Jovanovića kao romansijera, kao pisca višetomnog romana-reke, na primer, Pekićevog „Zlatnog runa“?
Priznaćete, teško.
Pisao je on i priče i pesme, epigrame i humoreske, skečeve i kolumne, ali posle četrdeset godina njegov književni profil u znaku je, pre svega, aforistike. On je danas i godinama unazad jedan od najboljih i najproduktivnijih naših aforističara, a činjenica da mu često pripisuju autorstvo aforizama koje on nije napisao možda najbolje govori o njegovom mestu na srpskoj satiričnoj sceni.
Složićete se da je isto tako teško poverovati da Jovanović potpiše poemu, sonetni venac ili pak dužu lirsku pesmu. To je nemoguća misija.
Kako to objasniti?
Jednostavno, njegov talenat je izbaždaren na kratku formu. Njegova misao nije spekulativna, već kumulativna; njegov kritički duh ne pripoveda, već duhovito i precizno poentira.
Kao i velikom francuskom pesniku Polu Valeriju ni Jovanoviću ne pada na pamet da piše romane jer se u njima može naći i rečenica poput  - „Markiza je izašla u pet sati“.
Kakva markiza, kakvi bakrači, može li to konkretnije, jednostavnije, direktnije, žešće i smešnije dok nam se ne zapuši oko uveta, kao da se pita Jovanović. Uostalom, neretko nam njegovi aforizmi otvaraju horizonte kakve bar polovina godišnje romansijerske produkcije ne uspeva. Nećemo pogrešiti ako kažemo da je Jovanovićev aforizam sublimacija romana, eseja ili kakve karakterološke studije pod visokim naponom kritičke inteligencije.
Možemo se poslužiti i fudbalskim vokabularom pa reći da Jovanović poput svih velikih golgetera može iz svake prilike da postigne gol jer mudro prati igru.
I zaista, dok čitamo njegove knjige mi u stvari čitamo višedecenijsku hroniku naše nevesele svakodnevice. Ta hronika sadrži sva bolna mesta društvene zbilje, sve porođajne muke države koja je iz stanja takozvanog prelaznog perioda prešla u stanje takozvane tranzicije. Ta država nas sve više podseća na Georginu, ćerku Radovana Trećeg, samo što se ona, naša država, u drugom stanju nalazi ne pet nego pedeset pet godina, i mnogo duže.  Kao i Georgina, ona ne namerava da se porodi dok ne pronađe dobru priliku za udaju.  Dušan Kovačević inače za pomenuti komad kaže da je „bolna komedija o samoizdaji“. Pod isti kišobran mogli bismo staviti i gotovo celokupni Jovanovićev opus.
Nema sumnje da se jedna od zlatnih niti srpske satire, od šaljivih narodnih priča i doskočica, preko Jovana Sterije Popovića, Radoja Domanovića, Nušića, Viba i Duška Radovića nastavlja pojavom Beogradskog aforističarskog kruga predvođenim, između nekolicine, Radom Jovanovićem. Iako je relativno kasno objavio prvu knjigu aforizama – „San je da sve ovo sanjamo“, 1994. godine – odmah je bilo jasno da je reč o formalnom početku jedne književne avanture koja do danas ne prestaje da nas iznenađuje svežinom i istančanim satiričnim duhom.
Naredne zbirke aforizama -  „Kuća smeća“ iz 1995. i „Srbija na isteku“ iz 1997. godine -  nisu bile samo dragocena književna lekcija iz jasne i, zašto ne reći, odvažne moralne pozicije, već sam vrh evropskog političkog i antiratnog aforizma.
Valja podsetiti da je upravo Jovanović najzastupljeniji autor u antiratnoj zbirci aforizama koju je za poznatog austrijskog izdavača priredio Milo Dor 1994. godine.
Devedesete godine bile su zapravo ispit zrelosti srpske satire. Ratovi, siromaštvo, oligarsi ogrezli u nacionalizmu, kolektivni fantazmi, izolacija, aveti prošlosti, jednom rečju, svi fenomeni sveopšteg beščaća našli su se i pod lupom Rada Jovanovića. Sve ih je izvrgao ruglu. Ubedljivo, pronicljivo, humorno, sa blagom ironijom i superiorno u jednoj od najkraćih literarnih formi.
A onda kada smo za trenutak pomislili da nam hiperbole i karikature nisu potrebni za opis vremena i prostora koje delimo, da je slavna krivodrinska divizija naših aforističara mogla da predahne, Rade Jovanović je nastavio da piše nesmanjenom žestinom.
Ispostavilo se da je opet bio u pravu.
Iako manje vidljivi, razloga je bilo na pretek. I dalje su u otužnoj kakofoniji politikantskih glasova njegovi aforizmi pozivali na glas zdravog razuma, a kolekcija ukoričena u knjigu „Kratko i kasno“ najbolje svedoči o tome kako je s novom humornom gorčinom anticipirao postpetooktobarske godine.
I nije tu samo reč o takozvanom političkom aforizmu, mada i kada piše o sportskim i erotskim temama on zapravo podseća da je politička strast u Srba jača, na žalost, i od navijačke i seksualne. Takav zaključak umnogome bi osiromašio Jovanovićev značaj u savremenoj literaturi. Reč je o vrsnom piscu, majstoru spisateljskog zanata, čije delo se oslanja na navrednija ostvarenja jedne od magistralnih linija srpske književnosti.  
Ne zaboravimo da je Jovanović i najreprezentativniji predstavnik savremenog erskog humora i da je kumovao afirmaciji trojice prerano preminulih užičkih aforističara koji su svoje najbolje trenutke na književnoj sceni tek obećavali. Bili su to Milan Nikitović, Mitar Tucović i Vladan Sokić. Sa Slobodanom Simićem i Radom Jovanovićem pomenuti su godinama upravljali ne jedinom ali svakako jedinstvenom slobodnom književnom teritorijom – Užičkom aforističarskom republikom. 
Đubrište naše novije istorije još uvek nije postalo skockana savremena deponija. U toku je reciklaža prošlosti. Odvija se amaterski i bezočno. Računa se na naše kratko pamćenje. Opet je, danas možda više nego pre dvadeset godina, Rade Jovanović u pravu – „San je da sve ovo sanjamo“. 
A da li će slamka izdržati?
To je teško pitanje. Izvesno je samo to da će nam sa Radom Jovanovićem biti mnogo lakše da prepoznamo naše zablude. Njegove dijagnoze su blagovremene, a to je već pola puta do ozdravljenja.
Ne slamka, nego samo da nam Rade što duže izdrži.

Zoran Jeremić

JB Cookies