Mirek korice

 

Prepev na srpski jezik:

Milijan Despotović

Olga Lalić-Krowicka

 

Izdavaštvo: SVITAK, Požega, 2019

 

 

Milijan Despotović

ČITATI SVIM ČULIMA

Čitajući „Senku jaglaca“, poljskog pesnika Miroslava Lukoviča

I poezija je kao život. Ona se ostvari onog momenta kada se dogodi ono što je njome kazano ili ono na šta je pesnik ukazivao. Ima poezija nešto od onog što je Vladislav Tatarkjevič1 zapisao za sreću: Važnije je da bude doživljena nego (samo) da se o njoj razmišlja. I zbilja poezija je sve bliža tome da napusti čistu maštu jer postaje oblik angažovane knjizevne forme. Primer tome jeste i poetika Miroslava Lukoviča,2 mladog poljskog pesnika, čiji su stihovi kao jaglac, rana prolećna biljka, koja sibolizuje, ovde u pesmama, radjanje i život, sve je pokret koji prati Senka jaglaca3 kako je on svoju pesničku knjigu simbolično i naslovio.

Tamo gde je senka očigledan govor svetlosti, jezik prirode, pesniku je ostalo tek toliko da se po-naša kao kalemar: Potkresivao je reči, kalemio ih i plevio im korov-slogove.4 Želi da njegove reči grade pesmu punu naboja i sažetosti do praska iza koga se pojavljuju pupoljci plodnosti. Uspeo je kad bivalo je gorko. Opet, na drugoj strani gde se ciklus života završavao, Lukovič je uspevao da pronadje senku dušei time pokaže da misli u glavi nisu samo obično svetlucanje već je to ono pesničko nadahnuče umeti videti, umeti osetiti.

Ta dva elementa i jesu kredo pevanja Miro-slava Lukoviča koji je napravio pomak u živom pe-vanju jer je neugodnim putnicima vremena misli spašavao. Narod kaže: Postoje mišljenja koja za-služuju batine. Naš pesnik, očito, ne misli tako, on nalazi reči ljubavi i tamo gde gde su životne vene danima točene pritiskom sitnih nervoza. U tom smislu ova poezija ima psihološku terapiju i dijalog sa tegobama izazvanim iz teskobe koju donosi galo-pirajuca savremenost. Poezija je tu na dohvat ruke kao slamka spasa, i pesnik svojom poetskom munje-vinom bljesne na tu tačku spasa. A da bi sve te raz-dešene slike postale pesme/ o nečemu što je va-žno, Lukovič nalazi reči poskočice, za tren je tu, da ih preobrazi u jaglac i eto novog rađanja pod bla-gom nebnim kako je govorio Vasko Popa. Popu ne pominjem bez razloga, on je kao naš mladi poljski kolega umeo da vidi i ono što u zanosu proroci slu-te. To jeste otkrovenje u pesništvu ali i udes zemlja-na koji u svojim iluzijama ne nalaze relanost da loša činjenja dole stvaraju uslove da i nebo se deli/ oživljava provaliju.

I eto potvrde da je onog trenutka kada smo ubili jaglac, nastao pakao. A jaglac je malo sunce, jedno od njih, čiju je svetost, onu anđeosku, otkrio Lukovič koji je imao snage da se pogleda oko u oko sa gromom, doduše bilo je to na odstojanju, pokajnički za neke druge, iza zavese gde se on priseća - Napolenapred čijim su pohodom padali jaglaci budućnosti, Bože zašto vreme o tome ćuti!? Da li je život na zemlji lakomo počeo oticati u nedođiju i da o tome nikoga nije briga? Zašto je priroda postala ona vrsta učiteljice koju su đaci nadmudrili svojim glupostima? Jedno je tačno, niti možemo popravljati učiteljicu niti prirodu. Oktave neba su odsvirale poslednju opomenu čoveku da se urazumi. Tu opomenu Miroslav Lukovič je sažeo u jedan haiku u kome je samo nebu dato pravo da svoje prste spusti tamo gde priroda kaže. Čoveku je ostalo da uči i veruje u venčanje neba i zemlje, jave i sna, života i smrti:5

Svake večeri

Plotovi jednako rdjaju

Nebo prlja prste.

Previše optimistički deluju stihovi Miroslava Lukoviča greška i/ vraticu se na zemlju. Ne, on dobro smešta tu tvrdnju kao sarkazam u posledične stihove koji su odgovor radnji iz neuma onog koji je zalutao na zemlji blagodeti pa se pita: Zašto niko neće da osvetli mrak koji je čovek sam sebi stvorio. Odgovor je sasvim jasan, zato što je on-čovek, uga-sio malo sunce-jaglac u sebi.

Tako nas pesnik uvodi u salon krivih ogledalagde je sve ukucano u račun, sve je izraženo u ceni života. Platićemo zastrašujući račun za sve loše stvarijer već umesto nas, u izgužvanoj postelji budi se čudovišteili je to samo djavolji kostur u koji nas pretvaraju cigarete, droge i drugi nebožni aditivi koje smo ukleto poljubili i čemu smo predali svoje ljudsko dostojanstvo i postojanstvo. Praveći paralelu života od 4000. godine p.n.e do 2008. (bilo bi pogubno analizirati do dana današnjeg) pesnik govori o brzom tempu života, prolaznosti i beztragu:

Trčali smo kao svakog dana na mesto svog života

I niko nije ni pomislio da upravo prolazi

Jedinu tvar koju sam čuo bio je čovečiji krik

A onda svega nestaje!

I da ne poverujemo u ove stihove koji su uistinu taj sabrani krik koji čujemo u slikama svih mržnji/ i nerazumljivih suludih ostataka zla. A gde je ono ljudsko dobro, pita se Lukovič obraćajući se svevišnjem: Gospode svet postaje fosila onda ga moli:Dok spuštaš suzu niz lice/ blagoslovi je na-dom oka za tužne/ i one kojima je sila iluzija sreće.Zemlja je blagoslovena i ukleta, ali svoje mesto na njoj samo je čovek odredjivao a da toga nije uvek bio svestan, iz te nesvesti stigao je dokle je stigao, nije još uvek kasno, čini mi se da sam sebi kaže – Ja sam malen, ja sam maslačak, da se okrene za sobom i pokuša ugledati sopstvenu senku.

Po Lukoviču sreća je „zrnce peska”, njen obim treba da bude skromnost želje za srećom. Kome jedno zrnce ne pričini zadovljstvo ni hiljadito sigurno neće: „Zadržalo me hiljadito zrnce peska/ i reklo vrati se prvom.“ Objektivno iskustvo sa srećom i zadovoljstvom, potvrdjuje ove pesnikove stihove, koji se pridružuju filozofskom tumačenju pojma sreće, čija relativnost leži u sledećem očekivanju.6 Ljudi danas „svaki dan idu na ispoved pred računar“, nema živog kontakta među ljudima, tako nema ni žive sreće. U živom kontaktu postoji faktor mišljenja i distance, u elektronskom kontaktu nema tog ličnog suoka licem u lice, nema dovoljne jezičke kulture već, kako kaže Lukovič, „postoji toliko opcija koliko je rečeno uvreda“ i psovki. Ovo je dakle, i retka kri-tika savremene elektronske komunikacije koju treba i kulturološki urediti dok se nije sve otelo kontroli. No, Lukovič kao muzičar kome je bliska kultura džeza, mudro zaključuje: „Opet nema očiju/ da sve to vide.“

Ono što treba da održi svet svetom, čoveka čovekom, to je svetlost, energija koja greje duše lju-di. Negde je došlo do prekida protoka te energije, zaključuje Lukovič: „Grejanje sveta se isključilo.“ Na-stala je „paraliza“ duha a oporavak teško ide. Jedna od ključnih terapija u tom naumu jeste i poezija. Za-to pesnik Miroslav Lukovič uvodi vanredno stanje: „Neka niko ne spava“, vreme je da budemo budni za sve ono što smo prespavali u protoku vremena. Zar opet da nam se dogodi Aušvic, Jasenovci, i da li Bog leti avionom koji seje smrt, nevidljiva ruka u pratu-mačenju stvarala je život samo. Ko je, zapravo, danas Bog, a ko đavo u njegovoj odeždi? Pesniku nije svejedno šta će javiti radio koji nas uspavljuje uz himnu a potom slede stihovi Mickjeviča7 ili Vaska Pope8 („Zahvalnost poljskom radiju“).

Zbog svega toga, pre nego uključim radio, uzimam ponovo u ruke rukopis knjige stihova Miro-slava Lukoviča, čitam ih iznova i tumačim poruke. „Iščitavanje i tumačenje pesničkog dela (...) je aktivan, dinamičan i stvaralački čin, inače ne bi imalo mnogo smisla. Pogotovo u slučaju kada je čitalac potpuno otvoren, porozan, i kada čita svim čulima. I kada je u stanju da prepozna i da uhvati signale deponovane u pesmi.“ 9 Te vibracije zadržale su moju pažnju i meni samo ostaje da kažem:

Dobro došao Miroslave!

“Zreo je ovo pesnički jaglac poljskog pesnika Miroslava Lukoviča. Jedre latice stihova ne napuštaju stablo već stameno čine knjišku celinu, već čujem novo disanje reči, njihovu percepciju na srpskom jeziku. Akumulirana zrelost „pokušava spasiti” svaki „naredni dan” od udesa vremena i ljudi. On veruje da je pesnik onaj „čije reči mogu sve da poprave” a poezija Lukoviča, očito, namerna je tome.” 10

I još nešto važno i dužno da kažem:

Hvala saputnici ove poezije Olgi Lalić Kro-wickoj koja je ove pesme prevela i dovela u srpski jezik.

Subjel – Požega,

25/26. avgust 2019.

_________________

1) Vladislav Tatarkjevič (Varšava, 18861980), Poljska „ikona filozofa”, visokoškolski pedagog. U Srbiji je objavljeno njegovo delo „O sreći”, Cid, Beograd i Službeni list Srbije i Crne Gore, Beograd, 2003.

2) Miroslav Lukovič (Čehovice, Poljska, 1976), pesnik, saksofonista, vokalista, kompozitor i slikar. Prevodjen na srpski jezik, ovo je njegova prva knjiga.

3) Miroslav Lukovič: „Senka jaglaca”, Svitak, Požega, 2019.

4) Vasko Popa „Mala kutija”, iz zapisa o pesništvu Laze Kostića, Nolit, Beograd i Žiravac, Požega, 2004. Str. 170.

5) Isto, str. 175.

6) Poljski pisac Mikolaj Rej (15051569) zapisao ovu sentencu o sreći: „Koga sreća uzdigne, nek se pada boji” a njegov zemljak, pisac i leksikograf Grzegorz Knamski (15651639) ostavio je ovu pouku: „ Što ne došlo mi od sreće, to ni uzeti mi se neće.”

7) Adam Bernard Mickjevič (Vaosje, Rusija, 17981855) poljski pesnik, izrazita ličnost poljske književne ro-mantike.

8) Vasile Vasko Popa (Grebenac, 1922Beograd, 1991. je bio jedan od najpoznatijih pesnika na srpskom jeziku, akademik i ubrojen je među 100 najznamenitijih Srba.

9) Milenko Pajić: „Pesnički krugovi Vaska Pope”, iz pogovora knjizi „Mala kutija” (Vasko Popa), Nolit, Beograd i Žiravac, Požega, 2004. str. 204.

10) Branka Lazić, iz recenzije za knjigu „Senka jaglaca”, zadnja strana korice.

JB Cookies