CULO JEZIKA MILIJAN DESPOTOVIC

 

ODSJEVI VARNICA RIJEČI SA OŠTRICE KRITIČKOG MIŠLJENJA
        MILIJANA DESPOTOVIĆA

Milijan Despotović: „Čulo jezika“, Centar za djelatanosti kulture „Vojislav Bulatović Strunjo“, Bijelo Polje, 2019.


     Književnost je umjetnost. Pogled na svijet. I, mišljenje o svijetu. O čovjeku i o čovjekovom svijetu života. To će reći, o svijetu koji je on stvorio, osmislio i u kome, neprestano, u svome Ovdje i Sada, (pre)biva. Bude. Prema tome,  književnost ima svoju zadaću, predmet, ulogu u svijetu koji i sama konstituiše. Svakako ona nije u stanju da ga mijenja, ali, ona aludira, ukazuje na anomalije, izvitoperenu svijest i tendencije koje se manifestuju u datoj društvenoj stvarnosti, te ga, stoga, posigurno  može osmisliti, učiniti toplijim, svrsishodnijem mjestu čovjekove učmale, mučne, sive svakodnevice.
    Otuda i nije ni malo čudno što su, upravo, umjetnost mnogi, i to, po svemu, najveći mislioci, lučonoše čovjekovog duha, u svojim sistemima, (po)stavili na najviši pijedestal čovjekove kreativnosti, predstavama i fenomenologiji njegovog duha. Naravno, umjetnost se zasniva na osjećanjima, fantaziji, mašti, ali uz sve to književnost i misli. Ona govori. Saopštava. Njeno oružje je riječ. Riječ koja nadmašuje sama sebe. Ona isijava, širi horizonte i mimo svoje granice, izvan svoje moći imenovanja. U tome i jeste, tu počiva silina, čudesna draž, lucidnost poezije.
   Poezija nije jednostrana, jednoobrazna, površna. Ne, ona je veoma slojevita, kompleksna. Ona, kao ni jedna druga vrsta umjetnosti ili, pak, egzaktna nauka, zbija čovjekovo biće u jednu tačku i tako, i  na taj način prožima sve sfere njegovog življenja , i sve ono što ga dotiče, i čime je zaokupljen. Dakako, književnost je trorodna. Toliko ima i svojih disciplina, grana koji je uporno prate, bilježe i istražuju. I dok se teorija bavi lirskim, epskim ili dramskim osobenostima, takođe i odlikama pjesničkog jezika uopšte, u isto vrijeme književna istorija uhodi društvena previranja, prilike, integracije i moguće raskole u ljudskim zajednicama, samim tim i motive, tematiku koju su razrađivali  pjesnici, autori iz iz tih epoha. Međutim, između njih pouzdano, pomalo izazovno, čak i prkosno počiva književna kritika. Ona je ta koja vrši aksiološko vrednovanje, te je, stoga , uvijjek u prilici da promaši: podmaši ili premaši.
    Prema tome, vrstan književni kritičar, itekako podrobno mora i treba da poznaje teoriju, isto toliko i istoriju književnosti, kako bi njegov kritički stav u sebi nosio iskonsku, autentičnu, nepatvorenu istinu koja bjelasa u djelu o kojem vodi riječ. On je taj koji mora da pogodi u samu srž i da pronikne u svaku poru tkiva bilo kog teksta,ili žanra u koji se svrstava.Naprosto, kritičar stoji iza svake svoje riječi i bez ustezanja iznosi, ako je potrebno i brani, opravdava i nikada ne negira svoj stav. Jer, kritičar je pronicljiv. Oštar promatrač.
    Pjesnik, dok piše, odnosno stvara, on, uporedno s tim  razrješava svoje lično, subjektivno, Ja koje potom sugestivno prenosi na čitaoca, s namjerom da ga on prihvati, najzad da se poistovijeti, identifikuje s njim. Dakle, to je ono bitno, presudno za pjesnika. Međutim, kritičar, po svaku cijenu, mora da iskorači dalje od toga, on ne smije da se baš tako olako odredne svog Ja. On prihvata pjesničku tvorevinu, ali , ne stihijno, no oprezno, gotovo pa sistemski prilazi toj problematici. Naravno i on je subjektivan, ali odmjereno, jer, nije i ne može da bude pristrasan. Jednom riječju rečeno: on je subjektivno objekativan. Upravo, to su pretpostavke, ono što prethodi, ugaoni kamen na kome stoji svaki uviđajan kritičar, i to, u pravom smislu poimanje te riječi.
    Dobro je znano da književna osvrte pišu akademski obrazovane ličnosti i pjesnici, naravno. I dok je ovim prvim to životni poziv, ono od čega oni preživljavaju, vežu kraj s krajem, žive; u slučaju pjesnika, situacija je naglavačke postavljena, skroz je dijametralna: oni ne žive od, nego, naprotiv, za to. Zato riječi školovanih, lektirskih kritičara i jesu, uglavnom, posne, šablonsku, hibridne, uglvnom površne i nezrele. Riječ pjesnika, kritičara, sama sobom, iz sebe isijava. Ona, svaka, je vatrena, punokrvna, životna. U tome je pritajena suptilna moć pjesnikove kritike, njegove riječi, osjećanja, misli, njegove ideje.
    Ali, autoru o kome se drži, vodi riječ, se, kao rijetko kome drugom, posrećilo. On posjeduje i jedno i drugo. Njegova desna strana jeste struka, lijeva strana jeste glas, poziv pjesnika. Iz te simbioze jeste poniklo, potom i uspravilo njegovo stvaralačko, pjesničko stvorenje. Jednostavno rečeno, on , do samih tančina zna o čemu piše, i umije, ima duše, ima duha doslovno, potpuno iznjedri, iskaže, dokaže ono šta i o čemu govori.
    Valja istaći i sljedeće: Despotović je okupiran, preplavljen fenomenom jezika, i očaran, zanesen je njime. Po njemu jezik je čulo. Jedno od čula. Medij spoznaje. I samospoznaje. Despotović jezik svrstava u spoznajnoteorijsku kategoriju. On mu pripisuje gnoseološku dimenziju. Iz toga proističe da jezik ne samo da imenuje, on promiče dalje, u metafizičko, u ono, nešto, što je s druge strane od nas. Jezik je, dakle, taj koji čini sponu između onog što nam je dostupno, i onog, nečeg, što slutimo. Iz toga se ovlaploćuje naš strah, srčanost, strepnje, briga i radost, i život, i smrt.  
    Ovaj autor, pregalac riječi to intuitivno, možda, svjesno zna. Zna i vodi, povodi se za tim. Stoga i njegov nepokolebljiv pristup svakoj pjesničkoj tvorevini koju analizira, tumači. Čini on to prilježno, svom svojom snagom, sa svim svojim duševnim i duhovnim snagama. Sa svim onim sa čime raspolaže. A, Despotović je stvaralac. Izuzetan. Pomalo neobičan. Lapidaran. Lucidan. Pomalo čudan jer niko mu nije sličan. Sasvim je samonikao. Autentičan. I, u najgromoglasnijem kritičkom višeglasju, prepoznatljiv. Svjedoči, veoma plastično i slikovito ilustruje, potvrđuje i ova njegova rukovet kritika, prikaza i besjeda, kako on to sam prozva, imenuje. A, pisao ih je. Strpljivo, pomno. Postrojio ih je, smije se reći, hronološki, onako kako su pjesnici kojima se posrećilo da govori o njima. Uradio je to znalački, tako da se stiče utisak da se radi o jednom pjesniku, jednom pozamašnom djelu.
    Važno, zapravo, neizbiježno je ukazati i na činjenicu koja osvaja, plijeni čitaoca da u kušanju svakoe pjesničke tvorevine Despotović dosljedno jeste dubokosežan. Jeste, jer zadire, ne samo u lično, nego i u kolektivno podsvjesno. Preciznije rečeno, u arhetipsko našeg ( srpskog ) naroda, kroz sve vjekove, mećave, ratove i sva zla kroz koja je uznosito, ponosno prošao. I njegovu kulturu, folklorno, običajno. Narodno.S desne i sa lijeve strane plahovite Drine. U tome se prepoznaje, izbija na površinu i njegov patriotizam. Jedro, zdravo rodoljublje. Zna Despotović ko je, odakle potiče. I kome pripada. Zna, treba to pozdraviti, imati na umu, i diviti mu se. Zaslužuje to. Jer, dok se u grozničavom ispisivanju ostvaruje, Despotović i druge izvlači iz sjenke, iz kolotečine, učmalosti na svjetlost. I objelodanjuje ih. Šalje u svijet. Da i njihov stih, pjesma nađe iskru u kamenu, svoj odjek.
    Stoga se bez iole sumnje ili zaziranja smije reći da je za Milijana poezija, literatura, opsesija. I više od toga. Pisanje za njega je tlo, patos na kojem se zasniva njegovo totalno biće. Za njega pisanje nikako nije nešto uzgred, nego, naprotiv, pisanje je za njega utočište, možda i jedini pouzdan zakolon u koji se sklanja i daje otpor svim izazovima, burama, nedaćama i tegobama životnim. Tu, u tom svom čudesnom braniku kali, kuje i oštri svoje riječi. Između njegovog nakovnja i čekića varniče, izlijeću riječi, i kao noćni svici koji paraju tamu, osvjetljavaju tminu, noć kojoj se i ne sluti početak i kraj, planetarnu noć u koju je zašlo ogrezlo čovječanstvo, bez individue, pojedinca u njemu. A čovjek se, ipak, mora da dogodi. I pjesnik, takođe. I onaj ko uhodi, raskrinkava, tumači i vrednuje pjesnika na šarolikoj pjesničkoj pozornici.


    U Donjim Vijačanima, 02. 07. 2018.                                                 Duško  Popović

JB Cookies