Katja Ermenkova - Sadanski, Bułgaria


BIJELA VILA


Znam da te gubim, ptico sa krilima,
znam da te gubim.
Još te nisam ni dotakla,
a već te gubim.
Brzo odlazi proljeće
i vjetar odnosi cvjetove,
sam cvijet života opada
kao što padaju cvijetovi
jabuke, šljive i badema
u mom malenom vrtiću.

Ali ipak ujutro na prozoru stojim
tvoju pjesmu da slušam,
trohe hljeba da mrvim, da te hranim.
Ruke mi te žele zaključati,
ali mi duša kaže: "Poleti,
granice i neba prijeđi,
u zemlji tuđoj bijelu vilu nađi,
u kose njene duge se upleti
i s njenim glasom zapjevaj!"
Znam da te gubim.

Brzo odlazi ljeto
i voćke padaju -
da ih gaze goveda, ovce i krave.

Nema više beračica sa bijelim korpicama
i crvenim haljinicama,
čak i ruže su postale crno trnje.
I ja kao one lutam
u snijegu bez prtine.

Dali ću negdje naći kućicu,
u snijegu skrivenu -
srce da si ugrijem
i košulju bijelu osušim,
od suza pokislu.

 

SVETICA

 

Čekaću te na drugoj planeti.
Iskuj sebi krila od zvijezda i dođi.
Preleti okeane i mora
od zlobe, od zavisti, od straha.
Čak i bez vode. Bez sunca. Bez vazduha. Dođi!
Obećavam da ću te gledati dugo, zaljubljeno.
Obećavam da ću te k'o ptica krilima dodirnuti.
Obećavam da ću te ljubiti do posljednjeg daha,
pa šta ako potom i umrem
poput anđela u granama mjeseca.
Kosom ću da te uvijem – svicima (krijesnicama),
kada letiš da svijetliš,
a tijelo će moje - srebrnasto, bijelo,
ispod tebe plivati, k'o da je riba,
u nabujalu rijeku.
Ali na drugoj planeti.
Stvori je, Bože, od disanja moga
dok njega gledam.
Od pustinje očiju mojih, kada ga tražim,
od rijeka mojih suza dok oboje ćutimo.
Gospode, stvori planetu za grešnike,
koju nećemo pakao, već ljubav zvati,
pa me pusti da živim...

Na zemlji sam ovoj svetica,
i sa svetošću svojom
kao gubava živim,
bačena kao u grobnicu
od koje izlaska nema.
Uzidana,
okovana,
zaključana,
zanijemjela.
Bez krila,
bez duše,
bez daha.
Kao drvo, izgorjelo
od iznenadne munje ljubavi.
Kao grom, nad mojom dušom skamenjen.

Čujem – pjeva mjesečina
dok prolazi iznad mene.

 

 

Prevod:Ivan Topalski