izvor:

http://afirmator.org/balkanske-vjetrenjace/

 

Balkanske vjetrenjače

Ne znate li ništa o Balkanu, onda vam je jednako nepoznato da je isti prepun vjetrenjača. Otkud sad mlinovi na vjetar u toj zabiti? - pitate se. Nisam li se malčice zbunio pa pomiješao Holandiju sa… Sem toga, uzrujali ste se - čak ako tako nazivam takozvane vjetrogeneratore, njih svakako nema u broju koji bi dozvoljavao tvrdnju da ih je „Balkan prepun“! No, budite sigurni da znam o čemu govorim.

Povijest balkanskih vjetrenjača – upravo pod tim imenom, jer su one i ranije postojale tek ljudi bijahu toga nesvijesni – počinje 1571. godine, kada su se u - sklopu Ciparskog rata - pomorske snage Osmanskoga carstva sukobile s flotom Svete lige. Na kršćanskoj strani sudjelovao je dvadesetčetverogodišnji mladac, imenom Miguel de Cervantes, sin pokrštenog židovskog liječnika. Valja spomenuti da se bitka vodila u grčkom zaljevu po imenu grada na svojoj obali – Lepantskom zaljevu. A Grčka je, opće je poznato – kolijevka zapad… - hoću reći, balkanska država. Da odmah preduhitrim zabunu, nikakvih država tada nije bilo na Balkanu – sve to bijaše jedno ogromno i moćno Osmansko carstvo. Dakako, samo do „predziđa kršćanstva“ he, he, he… Mladi, idealistički ratnik (vidjeste li kršćanina koji nije idealist?) tu se, usred balkanskog bojnog polja, prvi puta susreo sa psihozom koja će ga doživotno proganjati, usput učinivši od njega jednog od najpoznatijih svjetskih pisaca.

„Sjekli su jataganima meljući sve živo, poput krila vjetrenjače koja pokreću pretvorbu žita u brašno.“,

poznato je, nikada obznanjeno (neobznanjene činjenice mogu biti poznatije od onih potkrijepljenih hrpom bezvrijedno iškrabanog papira!) zapažanje budućeg literate. Nije ni čudo, kad je jedva izbjegao krilima „turske vjetrenjače“, za spas svoje glave hrabro žrtvovavši jednu ruku. Već tada mu se, u tom od pogibelji spašenom dijelu tijela, rodila ideja – kasnije pretočena u čuveni viteški roman – o zaludnom, tragičnom, čak i tragikomičnom otporu vjetrenjačama što svojim krilima usmjeruju tok historije na Balkanu. Krilima mlinova na vjetar, za čije pokretanje na tlu ove regije je dovoljan tek lagani dah nekog intelektualnog korifeja nacije. Stoga je sasvim ispravno govoriti o nadahnuću, stvaralačkom poletu, zanosu ili inspiraciji genija balkanskih naroda, koje pokreće njihovu povijest. Sad, badava će neki knjigoljupci protestirati kako u spomenutom remek djelu ni riječi nema o Balkanu, te da je pisac ovog eseja sve vrlo tendenciozno smislio u svojoj smušenoj glavi. Takvi svakako nisu čuli za alternativne svemire sa alternativnim historijama balkanskih naroda, svemire u kojima je ta poveznica posve jasno artikulirana. Dokazi svima stoje na uvid u njihovim arhivima, pa tko sumnja neka ih izvoli pretražiti. Kad smo se tako elegantno riješili sumnjala i smutljivaca, da nastavimo.

Kao što plemena prerastoše u narode i nacije, tako i krila mlinova na nadahnuće očeva nacije poprimiše suvremenije oblike, ali sveđ u istoj funkciji – pretvaranju energije života u energiju smrti, s namjerom da se što prije uspostavi stabilno stanje ove regije. A smrt, valjda i najzatucaniji bilmez shvaća, stabilnija je no život koji uvijek nešto traži, ište, zahtijeva, ponajviše iritirajući svojim navodnim pravom da živi kao dokazano nestabilna tvorevina. I melju već stoljećima bez pretanka ti konvertori života u smrt, posustajući tek da u svoje podzemne hambare smjeste samljevene grešnike, da bi živnuli novom snagom s dolaskom mladih i svježih generacija. Ako si mlad i svjež još ne znači da ne vučeš sa sobom grijehe svojih predaka, duboko – tako duboko da ti izmiču svijesti – usađene u svoju osobu. To i jeste jedan od temeljnih kršćanskih aksioma, znan po imenu Istočni grijeh. Postoje li još iz tih pradavnih vijekova ljudske povijesti njegove klice u nama, neće li se one to jače očitovati akoli su iz vremena kosovskog boja, jasenovačkih konclogora ili s golootočkog preodgajališta? A mlinovi naši tim savršenije melju što im je input grešniji. Dapače, u sebi objediniše funkciju suca i izvršitelja, e da bi stalno bili u funkciji kako ne bi zahrđali. Pa onako odoka odmjere grijeh i učas njihova golema krila pokrenu žrvanj koji će te riješiti tereta što ga ni svijestan nisi.

E, sad - pitate se - kakve sve to veze ima sa propašću pretpostavljenih nadanja na Balkanu? Ovisi o tome kakva i čija su ona – nadanja. Hoću reći, barem do sada, nade mrtvačkih stabilizatora Balkana nikako da se obistine. Život, nekom božanskom ćarolijom nikako da se ugasi. Prkosi li prkosi mljevidbi, a mlinovi i dalje rade li rade. Doklem će to bolan tako, pitamo se? Do istrage vaše ili naše – odgovaraju jedni. Dok im ne polomimo krila, sanjaju drugi – ali i to nisu do nade uronjene do samog dna Pandorine kutije. Tko jači, taj kvači – rezimiraju realisti, dok se pragmatičari, procjenjujući odnose snaga, priklanjaju trenutačno nadmoćnijima. A odgovor je, misle pesimisti, jednako nedohvatan kao i predpotopna Atlantida.

A Miguel de Cervantes – reći ćete - kud se on djenuo? Zar sam ga uopće spominjao?