Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Svjetovi duše

 

Kad Bog sklopi oči, mrak je,
a mi smo njegov san.
No, što li jesmo – kada svane dan?
Ako Bog tad otvara svoje oči,
jesmo li tek utvare protekle noći?

    Moja fascinacija brojevima vjerojatno ima korijenje negdje u maglama djetinjstva, no jedino sjećanje koje se psihičkom regresijom probilo do mog uma je brojanje koraka od doma do škole i nazad. Kao da sam sumnjao u promjenu duljine puta kojim sam uvijek koračao. Valjda tu treba tražiti i kasniju, kad sam otišao studirati fiziku, podjednaku opsjednutost relativnosnim teorijama, odnosno teorijama relativnosti. Nisam se odlučio za matematiku, oduvijek želeći dati fizikalni smisao svakoj brojci, onaj koji bi zaista djelatno utjecao na stvarnost i naše živote. Stari Pitagora bi procvao od ponosa da zna za sljedbenike, vjernike one vrste koji zamišljaju kako je cijela stvarnost zapisana u brojevima; da se vaskolika priroda – a što li smo i mi negoli tek dio prirode – dade svesti na njih. Postepeno se uvodeći u fizikalne spoznaje o svijetu, uočio sam mnoge podudarnosti među naturfilozofskim (taj mi se izraz oduvijek sviđao) činjenicama i idealnim matematičkim univerzumom cijelih pozitivnih brojeva. Ne bijah daleko od nastojanja sve pojavnosti svijeta povezati upravo sa njima. Brojevi 0, 1, 2, 3, 4, 5... kao da su ljubomorno čuvali tajanstveni zapis zakonomjernosti koje nas obuhvaćaju svojim kliještima, samo se tražio dovoljno jak i spreman duh da ih izmami na svjetlo dana. Je li moguće da su tek slučajne podudarnosti između naših spoznaja o univerzumu, i svijeta cijelih brojeva?

0 - postanak iz stanja nulte energije
1 - jedinstveni svemir
 jedna vremenska dimenzija
2 – materija, antimaterija
3 - tri generacije elementarnih čestica
 barionska tvar, tamna tvar, tamna energija
 tri prostorne dimenzije
 prošlost, sadašnjost, budućnost
4 - četiri dimenzije (x, y, z, t)
 četiri agregatna stanja

Czytaj więcej...

Ladislav Babic - Oj lektori, jadna li vam majka!


Ne volim pravovjernu isključivost, ma o kojoj se vrsti radilo. No, to ne znači kako odbacujem svako dosljedno i racionalno zastupanje ideja i stavova, ma na kojem se području vrši; samo mi se gadi automatsko izopćenje onih koji ih se ne drže poput „bezgriješnog“ Svetog pisma. „Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe hiljadu škola mišljenja“ - reče svojevremeno Mao Tse-ung za mene sasvim prihvatljivu misao, doduše tumačenu na bezbroj načina. Znanost, nakon završetka „takmičenja“ – sporenja – oko nekog neriješenog problema, mora konačno dovesti do opće prihvatljivih i dokazivih stavova, opovrgavanje kojih bi bio izraziti čin ludosti. Posebno u prirodnim naukama, natura je poslijednji kriterij istinitosti – ona provjerava kompatibilnost naših zamisli o njoj, sa njenim vlastitim svojstvima. Ali... Nije sve u životu znanost. Primjerice, prešli ste cestu gdje se ne smije, pa vam policajac počne pisati kaznenu prijavu. Na sve se moguće načine vadite; te ste na socijalnoj pomoći, beskućnik, u dugovima, švorc,..., a on vam hladnokrvno – kao što to samo murija umije – odvrati: „Ne mislite valjda da zakoni za vas ne vrijede?“. Naizgled je jasno da su zakoni obavezni za sve, jer kud bi nas odvelo njihovo nepoštivanje? Ipak, to je istina samo na formalnoj (pravno normativnoj), ali ne i suštinskoj (etičkoj) razini. Jer, iznad svakog pravnog propisa postoji još vrhovniji zakon – moralni zakon u nama. Zakoni su ljudske tvorevine koje, ovisno o vladajućem sistemu i društvenim elitama, propisuje sam čovjek; mogu biti svakojaki, a sama činjenica da su dio pravnog sustava neke zemlje apriorno nas ne može prinuditi da ih moramo uvažavati (to čine sankcije, koje su upravo stoga i uvedene). Ako ste poštivali „Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ (1, 2), bili ste lojalni državljanin koji poštuje zakone svoje zemlje, ali totalna gnjida od čovjeka! Daklem, ono što želim reći je, da štovanje zakona u svojoj suštini isključivo ovisi o tome jesu li kompatibilni sa humanističkom etikom, a ne zato jer su proglašeni obaveznima; ne jedan prekršitelj koji ih je zanemario u korist čovječnosti leži između rešetaka ili je podvrgnut progonu „pravne države“ (Snowden, Assange, Ankica Lepej itd.).

No, pustimo se politike. Ustvari, želim o jeziku, točnije o lektorima kao vrhunskim jezičnim sudijama koji si uzimaju pravo masakrirati svaki tekst koji se ne uklapa u njihovu zamisao o jezičnoj podobnosti i pravopisnim pravilima. Lektori se istovremeno igraju i jezične policije i sudija koji ne propuštaju tekst u javnost (naravno, mislim na ozbiljne tekstove, od novinskih članaka do doktorskih disertacija i literarnih djela) ukoliko ne zadovoljavaju pravila koja oni sasvim restriktivno tumače. Podvrgavajući životnu rasprostranjenost lingvističkih termina vlastitoj prosudbi, nastoje život ukalupiti u svoje sheme, propise i pravila koja se ne jednom – najčešće ovisno o novim pravovjernim politikama – preko noći znaju promijeniti, podjednako srčano braneći ono što su do jučer napadali. Ako su Honduras i El Salvador svojevremeno vodili „nogometni rat“ (nogomet je bio tek povod u sukobu interesa velikih međunarodnih korporacija), moglo bi se reći da u području regije vodimo tihe „jezične ratove“ (također tek kao sekundarnu manifestaciju primarnijih razloga), a još ne tako davno nije samo jedan život izgubljen zbog tuđe jezične ortodoksije u koju se nije uklapao.

Povod tekstu je svojevremeno objavljeni članak u čijem se naslovu našla riječca „jeli“, nakon nekoliko dana promijenjena u „je li“ – jer je navodno tako pravilno, pa su čitaoci kao opravdano reagirali (ne na suštinu teksta već na pustu formu, vođeni svojom isključivošću, da ih poštedim poslijednjih desetljeća pogodnijeg izraza). Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na „dali – da li“ prepirke inicirane od kroatista purista, što je (barem za sada) završilo davanjem dozvole korisnicima (zamislite – netko mi je dozvolio!) da se opredijele po vlastitom nahođenju. U „hrvatskom“ jeziku uobičajeno je korišćenje oblika „je li“, međutim termin uobičajeno ne implicira da me se može bilo kako – sem lektorskim nasiljem – obavezati na korišćenje prevladavajućeg oblika. Pretražimo li pomoću Googleove tražilice internet, doći ćemo do podatka da se oblik jeli javlja 8 560 000 puta, dok na verziju je li otpada 138 000 000 rezultata. Daklem, odnos je oko 16:1 u korist raširenije inačice, što niukoliko ne dozvoljava da korisnike sastavljenog oblika pisanja – bez obzira što internet vrvi nepismenjacima – proglasimo nepismenima, te im u „kaznenoj ekspediciji“ idemo ispravljati tesktove. Ma koliko lektori mahali diplomama i titulama koje im, navodno, na to daju neporecivo pravo. Pretražimo li malo tzv. Hrvatsku jezičnu riznicu „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ (organizaciju koja je izdala najnoviji, kompromisni hrvatski pravopis, a uz podršku ministarstva radi na Zakonu o hrvatskom jeziku – što je kod naprednih lingvista baš ne čini suviše omiljenom) koja daje učestalost određenih jezičnih oblika u tekstovima hrvatskih pisaca, odmah ćemo zamijetiti da većina njih koristi oblik je li, ali ima i suprotnih primjera i to ne kod internetskih polupismenjaka, već uvaženih autora. Primjerice:

- „Jeli dakle čudo, što me je ovo slavje ljudskog duha na toliko zanimalo, da sam od neuzterpljivosti teran, bez obzira na bon ton, kroz pukotine tarabah povirio?“

- „Jeli dakle čudo, što terpljivost moju dulje jošte dražiti nisam imo volje.“ (Antun Nemčić, „Putositnice“)

- „A kako ste, jeli bolje?“ (Mirko Bogović. „Matija Gubec: kralj seljački“)

- „Jeli bi se nakukala;
Mala ptica, moja duša” (August Šenoa, „Izabrane pjesne“)

- “Jeli pobjednikom Muhamed ili Sulejman?” (Velimir Deželić, “U službi kalifa: historijski roman iz dobe hrvatske straže u Španiji”)

- “"Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!"- bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom.” (Ksaver Šandor, “U noći – svagdašnja povijest iz hrvatskog života”)

- “O žviri! Jeli, a? Ja se prenuh.” (Vladimir Nazor, “ Priče s ostrva, iz grada i sa planine“)

- “Jeli babi treba dati da se nacugla?“ (Ivan Dončević, „Mirotvorci“)

- „Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, jeli Petre?“, (Vladan Desnica, „Proljeće Ivana Galeba“)

- „Jeli umire ili se preporađa?” (Jaroslav Šidak, “Ivan Mažuranić kao političar”)

Da ne duljimo dalje, ovo bi trebalo biti dovoljno napasnim pravovjernim lektorima, da se osim ispravljanja suvremenijih tekstova napopaste i na trančiranje djela velikana hrvatske književnosti, jer – čini se - neizmjerno uživaju u svom mesarskom poslu. Daklem, što se mene tiče, nasuprot njihovoj hvale vrijednoj stručnoj spremi, moj je laicizam nizanjem spomenutih primjera obračunao sa njima. Dame i gospodo lektori, okanite se mojih tekstova i prihvatite se pametnija posla!

Kako ne bi pomislili da se tu neki laički nevježa iz povrijeđenosti i sujete latio kritike časnog zanimanja jezičkih usmjeritelja (i prema najegzotičnijim smjerovima), da vidimo što o lektorstvu i njegovim poslenicima misle neki suvremeni stručnjaci koji zastupaju ideju slobodnog, neprisiljenog razvoja jezika. Razvoju jezika više doprinosi svakodnevica i djela književnih velikana, negoli svi ujedinjeni napori lingvista koji su promašili bit svojega zanata: ne propisivati, već opisivati jezična obilježja. No, kao da mnogi vole sebe radije zamišljati na zapovjednim linijama, negoli da skromno i znanstveno stručno rade svoj posao. Evo što kaže ugledna jezikoslovka Snježana Kordić:

“…Pisci bi mogli zahtijevati da im se knjige ne lektoriraju, a novinari za svaku promjenu zatražiti objašnjenje i pozvati se na Povelju Ujedinjenih naroda. Postoje, primjerice, točni datumi kad su na HRT-u pojedine riječi proglašavane nepoželjnima, kada je "šamar" zamijenila "pljuska". U medijima je situacija toliko apsurdna da su pokušavali lektorirati tekstove jezikoslovca Dubravka Škiljana. Meni su '95., '96. još pristajali objaviti nelektorirane tekstove, uz napomenu da nisu lektorirani. Dvije godine kasnije to više nije bilo moguće…

…Treba ukinuti lektorske službe, i reformirati ili rasformirati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni nemaju legitimitet ni od građana ni od znanosti. Na tome bi se moglo dovoljno uštedjeti da se studentima omogući besplatno studiranje. Osim toga, nikom ne preporučujem da kupuje rječnike, gramatike i pravopise koji se objavljuju kao na tekućoj traci. Većinu je ljudi, doduše, ta euforija već odavno napustila, ali kupuju ih knjižnice, i razne druge institucije. Jednako kao što djeca moraju kupovati udžbenike koji se neprekidno mijenjaju…

…U doba današnje kompjutorske tehnologije za takve je intervencije dovoljan kompjutorski program koji provjerava pogreške. Osim toga, postoji i sustav samoregulacije: ako ne govorite dobro, ljudi vas neće slušati. Ako pak ne pišete dobro, neće vas čitati. U Njemačkoj nema lektora, nego postoje redaktori teksta, što je vrlo korisna stvar: oni savjetuju autoru kako da tekst učini jasnijim, nude bolja stilska rješenja…”

Tome bih dodao, da unatoč kompjuterskoj provjeri teksta, na autoru ostaje da između ponuđenih varijanti izabere koja mu lično odgovara - pa čak i onu koja nije uključena u spelling checker – jer kreativnost autora ima prvenstvo kako nad mašinskim, tako i nad ljudksim lektorima. Prevoditeljica Giga Gračan, također je vrlo odlučna:

“Lektor može, i treba, pomoći izvornom autoru i prevodiocu samo i eventualno što se tiče interpunkcije. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. I dakako, može pomoći slijedom one izreke “čovjek i magarac više znaju nego magarac", pa su tu još jedne oči”

Ja bih išao i dalje; lektor eventualno može pomoći autoru u vezi interpunkcija, tek savjetujući se s njim, a nikako na vlastitu ruku. Sam imam ponajviše teškoća upravo sa zarezima; naime oni na nekin način određuju psihološke modalitete autorova izražavanja. Način na koji doživljava ono što želi prenijeti čitaocu kao i tempo kojim putuje rečenicom, i tu je naprosto zločin da originalni autorov pristup svome tekstu bude modificiran suhim pravopisnim pravilima. Autor je onaj koji stavljanjem interpunkcije upućuje štioce gdje trebaju predahnuti; točka zarez određuje neku drukčiju cezuru u čitanju, spojnica nešto sasvim treće, itd. Ritam rečenice ovisi (među ostalim) o postavljanju interpunkcija, i svojevoljnim lektoriranjem utječe se na promjenu autorova doživljaja koji nam on želi prenijeti. One reguliraju „disanje“ rečenice, kao odraz disanja autorove psihe; tko se to usuđuje nametati mu ritam njegova kreativnog daha? Sasvim jednostavna, malo osuvremenjena ilustracija čestog lingvističkog primjera kako je interpunkcija neobično važna, s tim što mnogi ovdje ne prepoznaju njenu važnost za autora i čitatelja već isključivo za formalnu strukturu rečenice podređenu njima propisanim pravilima. Pogledajmo jednu te istu rečenicu (inače, aforizam), napisanu trima različitim autorima:

Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba, Miloševića osuditi!

Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi, ne treba Miloševića osuditi!

Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba Miloševića osuditi!

S obzirom na položaj zareza, mogli bismo zaključiti kako je prvu pisao hrvatski a drugu srbijanski šovinist, dok je treća originalna aforističareva, namjerno ostavljena bez zareza kako bi se podvukla njena paradoksalna ironija. I sad, što se ovdje ima petljati bilo koji dotjerivač originalnog rukopisa, premještajući zarez kako mu se, da prostite – sprdne! Autor ja pravi gazda svog izražajnog sredstva – rečenice - i za pretpostaviti je da on s razlogom stavlja interpunkciju tamo gdje njemu odgovara, pa cijeneći tu njegovu slobodu moramo dopustiti da ispravno (po smislu, formi i psihološkom dojmu) prenese svoju poruku čitaocima. Dakako, reći će mogi kako su lektori potrebni zbog totalno nepismenih autora, no vjerujem da među ozbiljnim stvarateljima takvih niti nema; uostalom to sasvim lako može otkriti i urednik edicije u kojoj autor želi objavljivati. Kao prilog stavu da su lektori uglavnom bespotrebni i glede premještanja interpunkcija (po vlastitom nahođenju) je i trend uveliko prisutan u suvremenoj poeziji. Pišu se pjesme bez bilo kakvih interpunkcija, što ostavlja čitaocu na volju da ih sam postavlja, prema vlastitom psihičkom doživljaju pjesme. Ipak, meni se taj „stil“ ne sviđa previše, iz razloga što poeziju doživljavam kao udarac malja koji mora neposredno djelovati na čitatelja. Ukoliko on kod čitanja – umjesto da je primarno šokiran doživljajem - mora voditi računa o vlastitom postavljanju točaka, zareza, dvotočki ili točk-zareza, samo se umanjuje djelovanje stihova na njega. Imam dojam da autor ipak ne smije dopustiti toliku slobodu interpretacije, ukoliko zaista želi prenijeti svoj doživljaj, a ne prepustiti ga tumačenju čitatelja. Niz drugih suvremenih lingvista ima slične stavove o lektorima (primjerice Mate Kapović ih naziva „cenzorskom pješadijom“), to svatko može istražiti, pa nećemo više o tome.

Lektori su, posebno leteći na krilima nacionalšovinističkih raspoloženja i podržani podjednakim vladama zemalja regije (posebno Hrvatske), preuzeli više prava no im pripada, jer kreativnost je kao suština ponad formalnog načina njenog izražavanja. Na jednog, jedinog, jedinstvenog i neponovljivog Dostojevskog dolazi hiljade kritičara koji, kiteći se svojim doktoratima i inim titulama zasnivaju svoju egzistenciju na prežvakavanju djela genija kome nisu ni do gležnjeva (što ćemo tek reći o slučajevima kad autori, nasuprot diplomama nakrcanim tumačima i kritičarima njihova djela, nisu imali nikakvo formalno obrazovanje?). Ma koliko ih se skupilo s druge strane vage, Dostojevski će ih uvijek prevagnuti. Time ne želim umanjiti stručnost spomenutih na suprotnom tasu tezulje; samo želim upozoriti da bi i oni morali shvatiti svoje mjesto i sukladno tome se postaviti. Mislite li da djela ruskog pisca nisu obilovala izrazima na koje su se kod tiskanja žustri lektori napopastili poput termita? Ili čak i najbanalnijih pravopisnih pogrešaka? Pažljiviji čitaci zamijetili su da u svojim tekstovima ne koristim ni jednu „pravovjernu“ standardnu verziju zajedničkog jezika, već miješam izraze kako mi odgovara. I da mi tu sad lektori počnu soliti pamet? Kaže mi poznata jezikoslovka: „Ne obaziri se ti ništa na lektore. Tko drugoga ispravlja, taj samo pokazuje da ne zna da je varijacija u jeziku najnormalnija stvar.“. Nađe se i slučajnih pravopisnih pogrešaka u brzini načinjenih, zadesi se koji „če“ umjesto „će“ na što će oni kojima je važnija takva formalna egzotika ustati na stražnje noge. Neki pak će shvatiti, znajući da Slovenci ni nemaju „ć“, kako je sve tako relativno da se nema smisla uzbuđivati oko banalnosti. Zamislite da sam napisao „Teoriju relativnost“, jezikom koji vrvi od pravopisnih i gramatičkih nepravilnosti – bi li to promijenilo njenu revolucionarnu suštinu? Bi li se izgubili u traženju izražajnih nepravilnosti, ne shvaćajući njenu bit? Na žalost, i premnogi – da.

Czytaj więcej...

Ladislav Babić - Identitet



X.Y. žurio je na urečeni sastanak sa X.X. Jeli bilo jutro, dan ili noć, nije mu bilo bitno kad je jurio mračnim sluzavim tunelom (sluz mu je olakšavala kretanje) dragani koja ga je – jedva dočekavši – “objeručke” prihvatila. Nakon otprilike devet mjeseci, na golemu (ne)sreću svojih roditelja, kao rezultat iznimno rijetke višeplodne trudnoće, iz mračne, sluzave tame, na svjetlo dana pomoliše se – prvo svojim glavicama, a potom i cijelim tijelom – jednojajčane trojčice Ony, Noy i Yon, sinovi majke, recimo Hrvatice i oca Srbina ili obrnuto, ili u nekoj posve drugoj etničkoj kombinaciji roditeljskog para. Njihovi identiteti po kojima se razlikovahu kako od oca tako i od majke - ali i međusobno - bijahu tek sasvim biološki. Ne bijahu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci ni ini, već samo ljudi, i ako mene pitate - uopće se tim pitanjem nisu zamarali; barem prvih godina svog života.

Ladislav Babić - Totalna eklipsa




Taj dan mu se činio izuzetan, ne sluteći kako će do njegova završetka postati još izuzetniji. Potrefilo se, te su se poklopila dva predviđanja, jedno naučno i jedno – tko bi ga znao kako da ga zovemo, s obzirom da je bilo staro nekoliko tisućljeća. Najlakše je, za mir između duše i znanstvenog mentaliteta suvremenog čovjeka, označiti ga mističnim – mada se baziralo na tadašnjim spoznajama (kako relativno značenje ima ta riječ!) stare, u magluštinama prošlosti iščezle civilizacije – pa ćemo ga i mi tako zvati. Danas se, do u djelić sekunde točno, trebala ostvariti predikcija astronoma u pomrčini naše zvijezde; jedna od bezbroj sličnih, nebrojeno puta dokazanih tijekom ljudske povijesti. Ne tako precizno, ali smještena u interval između 0 i 24 sata istoga dana – morala se desiti propast svijeta. Ne pitajte me zašto, na koji način se to trebalo zbiti, ni kako su naši daleki preci došli do te „spoznaje“; samo sam obični kroničar (takvim se volim smatrati), ustvari, obično piskaralo bez nekog značajnijeg znanstvenog obrazovanja sem onoga što sam pokupio po popularnim člancima jednako popularnih magazina. Samo bilježim što se junaku ove kratke pripovjesti slučilo na taj dan, dodajući svoja domišljanja tamo gdje mi je nedostajalo uvida u zbivanja. Duboko poštujući savršenstvo Njegovo, vjerujem da čak ni Tvorcu našemu nisu na rasplaganju baš svi detalji o svakome od stvorova.

Czytaj więcej...

Ladislav Babić - Rukopis ili „tipkopis“ – pitanje je sad?




Svojedobno je na BBC News portalu objavljena vijest kako će osmoškolci američke savezne države Indiane prestati učiti pisana slova, te umjesto toga početi učiti pisanje na računaru. U „Temi sedmice“, portal Radio Slobodna Evropa problematizirao je činjenicu kako je rukopis mladih - sve više orijentaranih na kompjutersku komunikaciju – sve gori i gori, o čemu je iznijelo kontroverzna mišljenja i niz jezičnih stručnjaka. To me ponukalo na neka razmišljanja.

Czytaj więcej...

Ladislav Babić - Lapsus cerebrum

Taj dan, pouzdani izvori govore da to bijaše šesti po redu, bio je u velikoj frci. Jest' da je većinom glasova multidimenzijskog Savjeta bogova bio izabran šefom ove četverodimenzionalne periferije, no to ništa nije utjecalo na posao koji je prema ugovoru morao obaviti u šest dana. Zadnjeg dana - prije no se može prepustiti zasluženom odmoru - preostao mu je najkompleksniji dio, a već je duboko zaostajao. Nije dosta što su mu naručitelji, već mu je u finalnoj fazi posla i Ona počela visiti za vratom. Hardverski sklopovi dva bića suprotnih spolova bijahu uglavnom gotovi, te je preostalo još samo da u otvorene lubanje prototipova ubaci komponentu koja će brinuti o softveru. Bio je to zahtjevan posao koji je iskao izuzetnu preciznost i smirenost, čak i stručnjaka njegovog kalibra. Uspio je to sa prvim, i baš kad se spremao pristupiti – s velikim zadovoljstvom zbog prethodnog uspjeha – drugom primjerku svog remek djela, pojavila se na vratima. Dakako, izvori ne spominju Nju, ne bismo rekli zbog antifeminističkog stava apokrifnih spisatelja povijesti naše rase, već stoga što - po njihovu mišljenju - nije odigrala spomena vrijednu ulogu. Podbočila se, naslonivši se na dovratak, i započela tiradu (čudio se što se suzdržavala proteklih pet dana):

Czytaj więcej...

Ladislav Babić - Atropa belladonna

Čekala ga je na Markovom trgu, strpljivo, bez uzrujavanja. Kad god došao, ne može zakasniti. Iskustvo joj je govorilo da nitko ne kasni. I ovaj će biti isti. Ratni veteran, popljačkan dok je lio svoju i tuđu krv na bojišnici, firma u stečaju, burza rada bez nade u novi posao, preživljavanje od socijalne skrbi, familija u raspadu, riječju – preveslani očajnik koji izlaz vidi u susretu sa njom. Bezbroj puta viđeno. Povukla se u hladovinu, policajca pred vratima radi a ne zbog vrućine. Nije se nikad znojila. Pot je uglavnom curio niz čelo i leđa njenih kavalira, od kojih jednog upravo čeka. Evo, ga! Zastavši dvadesetak metara od drota, nešto je izvadio iz vrećice, savio se nad tim i trznuo. Zadnjim čestima razuma shvatio je, zureći u svoju lipteću krv po pločniku, da ga je njegova družica čekala. I da je pogriješio metu. Njoj je ionako bilo svejedno.


„Najkraće priče 2012“, Alma, Beograd 2013

Ladislav Babić - Cucla revolucija

izvor: http://www.diogenpro.com/ja-i-njihov-rat-kultura-tolerancije-kao-alternativa-iskljucivosti.html

 


  Bebe marširaju! U Sarajevu se dešava „cucla revolucija“, prva faza u predstojećoj – ma kako se smijali, ali tome je tako – svjetskoj revoluciji. Da, da – nitko ne kaže da će biti sutra ili preksutra, ali preporučujem stišati cinični smijeh. „Prororci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, njih već davno nema!“ – reče jednom Montesquie - pa će tek djeca djece vaše djece znati, jeli se valjalo podsmijevati onom što su njihova praunučad najavila.

Czytaj więcej...

Dodatkowe informacje