Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Klasni sukob – beskrajna igra

izvor:

http://tacno.net/novosti/klasni-sukob-beskrajna-igra/

 

Činjenica je kako čovjek bez društva praktički ne može opstati a da se tokom vremena ne deformira kao socijalno biće. Tu istinu uvidio je i Aristotel, definiravši čovjeka kao „Zoon politikon“ – društvenu životinju. Postoje vjerodostojna svjedočanstva o ljudima koje su još u njihovoj dječjoj dobi prihvatile i odgojile životinje; te se jedinke nikada, nakon što su bile pronađene, nisu uspjele uklopiti u ljudsku zajednicu, kako u pogledu usvajanja ljudskog jezika tako i u prihvaćanju ponašanja uobičajenog za zajednicu iz koje su bile otete. Očito je da su ta bića uspjela preživjeti, baš kao i Robinzon na pustom otoku (ali i njemu je pisac bio prinuđen dodati Petka da bi priča imala iole humani sadržaj), no to je – biološko preživljavanje - imanentno svim živim stvorovima. Dakako, poznato je niz životinjskih vrsta koje pokazuju znakove društvenog života. Primjerice, vukovi žive u čoporima, majmuni formiraju društvene zajednice, a mravi i pčele su tipične društvene životinje. U svim tim društvima postoji unutrašnja stratifikacija, neka vrsta društvenih klasa. Etologija (usporedna biologija ponašanja) poznaje čak šest hijerarhija struktura među životinjama. Primjerice, dok vukovi ravnopravno učestvuju u lovu (njihov način ostvarivanja „društvenog proizvoda“) čim uhvate žrtvu, pokazuje se hijerarhijska razlika među njima. Alfa mužjak - vođa čopora – ima neupitno pravo da se prvi posluži u mjeri kojoj mu to želudac dopušta, a tek potom se mogu na onome što ostane izredati pripadnici nižih struktura. Zar to ne podsjeća neodoljivo, i po strukturi i po načinu ponašanja na ljudsko društvo? Nismo li došli do primitivne osnove na kojoj počivaju međuljudski odnosi? Dakako da smo mi tu bazu još i „usavršili“ učinivši primjerice privatno vlasništvo neupitnom „svetom kravom“ (spomenuti alfa mužjak nema mentalnih sposobnosti da sve ono što je iznad zadovoljenja njegove gladi odvuče i skloni od ostatka čopora, tretirajući to kao svoje nedodirljivo „privatno“ vlasništvo).

U društvenih životinja jedinke neumitno stupaju u međusobne odnose, koji se uglavnom svode na područje preživljavanja i produljenja vrste, ali i ne samo njih. Uslijed tih odnosa struktura skupine nije stabilna, usred nje tinjaju neprestane napetosti. Instiktivno repoznajući svoju „elitu“, a naročito neprikosnovenog vođu čopora, mnogi mužjaci što uspješno, što bezuspješno - težeći za boljim životom (prvenstvo konzumiranja mesa i ženki to jeste, zar ne?) - nastoje promijeniti njegovu strukturu, posebice pak zasjesti na mjesto najprivilegiranijeg člana, alfa mužjaka. U čoporu postoji analogon ljudske klasne borbe; ustvari, mnogo je bolje reći obrnuto – klasna borba u ljudskom društvu na formalnoj razini je samo sofisticirani analogon životinjskog ponašanja. Naime, dok su članovi čopora tek instiktivno svijesni razlika koje ih tjeraju na akciju, u ljudskom društvu sve je to humanizirano uslijed najmanje dva faktora. Svijesti čovjeka koja ne uviđa samo da razlika postoji već i da je ona nepravedna, te ljudskog morala koji ne može dopustiti postojanje neopravdanih razlika postojećeg opsega u zajedničkoj izgradnji društva. Kako životinjska elita bezobzirno brani svoj položaj od jednako bezobzirnih ataka na njega, ne želeći odstupiti ni po cijenu smrti, tako i društvena elita (misli se prije svega na neopravdano obogaćenu, temeljem eksploatacije ostalih članova društva, financijsku elitu) brani svoje klasne privilegije i po cijenu krvavih društvenih prevrata – revolucija. Dok se kod životinja radi samo o zamjeni položaja unutar strukture zajednice, bez promjene odnosa samih po sebi, dotle je kod ljudi to drukčije upravo zbog djelovanja moralnih razloga. Nastupajuće klase ne žele samo perpetuirati – sa drugim pojedincima na privilegiranim položajima – prevladavajuću strukturu zajednice, one je nastoje suštinski promijeniti. Žele ukinuti privilegiranost položaja i ljudi koji ih zauzimaju, a koja ne proizlazi iz poštenog rada i jednako poštene raspodjele njegova rezultata. Još točnije - ukinuti privilegiranost samu, ne dirajući u (pretjerane) financijske razlike među ljudima. Riječ „pretjerano“ dakako ima dogovorno značenje, što i izaziva najčešća trvenja među skupinama. Konsenzus naravno nije moguće postići, a dogovor unutar podređene klase ona vladajuća ne smatra za se obavezujućim.

Daklem, u ljudskom društvu neprestano se vodi „igra“ između dva bitna igrača, dvije klase – vladajuće privilegirane, i podređene deprivilegirane. Matematičar von Neumann je svojevremeno osmislio matematičku teoriju poznatu pod nazivom „Teorija igara“. Zaključci te teorije nisu samo primjenljivi na zabavne igrice u kojima se nadmeću igrači tek toliko da prekrate vrijeme, već i na itekako važna područja matematike, fizike, sociologije, evolucijske biologije, ekonomije, vojnih i drugih znanosti. „Igru“ nazvanu „Klasna borba“ mogli bismo shvatiti kao igru sa takozvanom nultom sumom, u kojoj igrači – dvije međusobno suprotstavljene klase – imaju dijametralno suprotne interese: vladajuća da sačuva, a podređena da preuzme vlast u svoje ruke. Ulog je dakle vlast (osvajanje ili njen gubitak) a moneta kojom se plaćaju (ne)ostvareni ciljevi su ljudski životi. Teorija igara obuhvaća slučajeve u kojima igrači donose odluke koje pogađaju sve njih, no ne bavi se slučajevima kada je preveliki broj donosilaca odluka i onih koji su pogođeni njima. Stoga je očito da je naša pretpostavka o dva igrača – dvije klase koje igraju „igru“ klasne borbe – izvan domena analize te teorije. Klasa, naime, nije homogen pojam – nju čine raznovrsni ljudi sa relativno labavo definiranim zajedničkim interesima, ako shvatimo da se na njih još superponiraju i specifični interesi pojedinih jedinki. Odluke u „igri klasa“ očito ne donosi samo jedan igrač, a jednom donešene one pogađaju i one koji nisu učestvovali u njihovom donošenju. Ipak je zgodno izvući neke zaključke i iz ovako postavljene situacije. Smatrat ćemo da u ime klase, strategiju „igre“ (klasne borbe) i odluke donose njeni vodeći ljudi, što baš i nije sasvim neuobičajeno u političkim strankama, državama, pa čak i klasama. Ljudi imaju neki iracionalni nagon da se u potpunosti podrede svome vođi, poput čopora alfa mužjaku. Primjera ima koliko nam srce želi: Marx, Lenin, Stalin, Mussolini, Hitler, Franco, Salazar, Mao Tse-tung, Kim Il Sung, Tito, Tuđman, Milošević, Izetbegović,…, ali i u suvremenom zapadnom svijetu vođe često neovisno od parlamenata nameću svoju politiku (posebno u zemljama sa izrazito naglašenim predsjedničkim sistemom, poput SAD ili Francuske). To slijepo slijeđenje često još slijepijih vođa, naročito je izražajno u situacijama ugroženosti skupina, kada se sudbina grupe prepušta u ruke samo jednom čovjeku – njenom Mesiji.

U igri postoji interakcija između igrača; odluke koje oni donose ne pogađaju samo protivničku već se odražavaju i na stranu koja ih donosi. Cilj svake igre, pa i klasne borbe, je razraditi optimalnu strategiju koja igraču (klasi) donosi najveću moguću korist uz što manji gubitak. Postoji li odista takva strategija? Nekako se sama od sebe – u kontekstu očekivanja što većeg dobitka za sebe (Bog je prvo sebi bradu stvorio), ali i što manje izvrgnutosti riziku gubitka - postavlja dilema pred igračima: surađivati sa protivnikom ili odbiti suradnju ulazeći u konfliktnu situaciju sa njim, sve u cilju ostvarenja spomenutog očekivanja. Pojednostavljeno se ovo može prikazati igrom zvanom „Zatvorenikova dilema“, koju ćemo ukratko opisati.

Dva čovjeka koja su zajedno počinila zločin, uhapšena su temeljem indicija ali bez dokaza. U nastojanju da dođu do dokaza, istražitelji razdvajaju uhićenike svakom ponaosob dajući slijedeću ponudu:

- ako jedan pristaje na suradnju (prizna zločin i izda svog kolegu) a drugi je odbija, prvi je oslobođen dok drugome slijedi teška kazna

- u slučaju da oba zatvorenika surađuju sa istražiteljima svaki od njih dobija neku kaznu srednje težine

- ako pak oba zatvorenika odbijaju surađivati sa istražiteljima, u nedostatku dokaza bivaju kažnjena nekom sitnom, simboličkom kaznom

Zatvorenici svijesni ovih mogućnosti, ali nemajući informacije i spriječeni da se međusobno dogovore, upadaju u dilemu. Kako postupiti? Svaki moj postupak izazvat će određenu posljedicu tek u sinergiji sa postupkom mog sudruga, za koji nisam siguran kakav će biti, čak iako smo se dogovorili da – budemo li uhapšeni – negiramo učešće u zločinu. Naime, unatoč početnom dogovoru, svatko od nas misli kako je za njega osobno najbolje priznati bez obzira kako njegov saučesnik učinio, iako je za obojicu najbolje da se držimo početnog dogovora – ustrajanju na odbacivanju krivnje. Daklem, ponajbolja je kooperacija, suradnja između dva igrača. No, kako imati apslolutno povjerenje u svog partnera da će se držati prvobitnog dogovora – najboljeg za obojicu – a ne podlijeći izdaji, spašavajući samo svoju kožu?

Usavršeniji oblik ove igre, takozvana „Ponavljana zatvorenikova dilema“ (njen opis možete naći u Dawkinsovoj knjizi „Sebični gen“) svodi se na to da dva igrača naizmjence donose odluke, poznavajući poteze (odluke) svog protivnika – a sve u namjeri da za sebe ostvare ponajbolji rezultat u igri. Matematičar i politolog Robert Axelrod postavio je, koristeći modele iz teorije igara, osnove teorije suradnje među igračima. Shvaćajući da je svaki igrač imanetno sebičan, upitao se koje bi to strategije igre mogle osigurati dugoročnu suradnju takvih učesnika, na njihovu obostranu korist. U tu je svrhu izvršio i kompjuterska testiranja u kojima je suprotstavio kompjuterske programe bazirane na različitim strategijama. Na njegovo iznenađenje, uvjerljivo je pobijedio najjednostavniji kompjuterski program, baziran na strategiji nazvanoj „milo za drago“. Osnova te strategije je slijedeća:

„U stategiji »milo za drago« prvi je potez suradnja, a daljnji potezi jednostavno ponavljaju protivnikov izbor u prethodnoj rundi. Ukoliko se protivnik odluči za izdaju u npr. trećoj rundi, u četvrtoj ga zato kažnjavate izdajom.”

Ta strategija omogućuje svakome od igrača, da nakon višestrukog ponavljanja poteza shvati kako je uvijek kad izvrši “izdaju” kažnjen, te mu se stoga bolje držati suradnje koja je uvijek uzvraćena daljnjom suradnjom. Rekli bi, “sve se može, kad se bratska srca slože”. No, vratimo se mi u realne vode klasne borbe.

Iz navedenih primjera, koji se ne mogu primjeniti na borbu klasa, ali su neki rezultati indikativni, možemo zaključiti kako je u tinjajućem klasnom sukobu po obje klase bolji izbor međusobni dogovor (suradnja) negoli konfrontacija. Naravno, pod implicitnom pretpostavkom da klase u tom međusobnom nadmetanju ne nastupaju s iracionalnih pozicija, što je samo po sebi veoma diskutabilno. Već smo rekli kako one nisu homogene tvorevine, kako ne postoji jedan centar u kojem bi se donosile odluke o strategiji klasne borbe, odluke koje bi onda svi pripadnici klase bespogovorno poštivali. Ta, i niz drugih ograničenja onemogućuju obuhvatiti teorijom igara svu raznolikost klasnih sukoba. Ipak, shvaćanje da su suradnja i međusobni dogovor konstruktivniji od sukoba, u pretežitom periodu sukoegzistencije dviju klasa kao da prevladava, unatoč toga što se nad njima nadvila tamna sjena trajnog sukoba interesa – (ne)pravednija raspodjela rezultata rada. Stoga se u periodima prigušenijeg klasnog sukoba osnivaju kojekakva vijeća za suradnju socijalnih partnera (tako sad nazivaju poslodavce-kapitaliste i radnike) dok u intervalima između dvaju sporazuma i njihova uglavnom jednostranog raskida (od poslodavaca i države koja uglavnom drži njihovu stranu) tinjaju sukobi niskog intenziteta u vidu sindikalnih akcija, ograničenih ili generalnih štrajkova, upozoravajućih obustava rada i slično. To bi se i moglo shvatiti u obliku poteza koji kažnjavaju nesuradnju, pa time prisiljavaju kapital na neki ograničeni oblik suradnje do narednog njegovog poteza, kada je u svom interesu prekida na štetu radničke klase. Doduše, postavlja se smisleno pitanje shvaća li, primjerice, dominirajuća klasa zahtjeve za deset postotnim povećanjem plaća kao ponudu suradnje ili – prije bismo rekli – kao povod za konfrontaciju; povod koji odmah uzvraća odbijanjem, na što radnička klasa mora poduzeti oštrije akcije upozorenja. Ipak, sve donekle liči na model uspostavljen teorijom igara, model koji kako-tako funkcionira dok se kapital ne uzoholi smatrajući da s pozicije sile može nametati baš sva rješenje u svoju korist. Onda se, postoje takvi povijesni trenuci, cijela “igra” prekida i poteče krv. Baš kao kad šahista iznerviran svojim N-tim porazom, svojeg suigrača mlatne šahovskom tablom po glavi. Naravno, prispodoba nije baš umjesna, jer uslijed takve reakcije dotični nimalo bolje neće igrati šah, dok iznuđena reakcija radničke klase ima šanse da doprinese pravilnijoj raspodjeli radom (i eksploatacijom) stečenih bogatstava.

Nažalost, kao što prosječni šahista ne vidi više od 1-2 poteza unaprijed, tako ni prosječni ljudi ne umiju sagledati povijesnu dinamiku situacije u kojoj se društvo, zajedno sa svojim klasama, nalazi. Stoga gotovo redovito zanemaruju pouke koje im šalje njihova “učiteljica života”. I nastavljaju poput običnih vezera igru, nesvijesni kuda ih sve ona može odvesti. Međutim, jedan se zaključak neumitno nameće, zaključak koji je u skladu sa diskontinuiranošću procesa u prirodi a tako i u društvu. Kod određene količine nakupljanja sitnih, kontinuiranih promjena, svaki sistem naglim skokom mijenja svoje stanje u kvalitativno novi oblik. Gledajući društvene promjene, moralna i etička pitanja su u danom trenutku uvijek ispred ekonomskih. Zastupnici kapitalističkog načina proizvodnje i raspodjele proizvedenoga, zastupaju tezu ekonomske efikasnosti toga sustava nad ostalima (primjerice, socijalizmom), što im je osnovni argument u korist njegova zadržavanja. Zamislimo samo kako bi društvo izgledalo da se isti argument koristio (ustvari i jeste, ali ne u eksplicitnom obliku) u robovlasničkim i feudalnim društvima. Možete li zamisliti unapređenje robovlasničkog sistema, pozivanjem na efikasnost robovske radne snage koja osigurava prosperitet njenim vlasnicima? Moralni razlozi ponižene klase u rezonanciji sa razvojem proizvodnih sredstava bili su oni koji su izazvali kvantni skok – kvalitativnu promjenu proizvodnih odnosa – iz robovlasničkog u feudalno društvo. U novom društevnom ustroju, ekonomija je više služila svakom pojedincu (dakako, nekima više a drugima u manjem obimu), negoli u onom koji je u to ime napušten. Upravo taj zahtjev, da ekonomija služi svim ljudima a ne da većina robuje ekonomiji struktuiranoj na ostvarivanju enormne koristi manjine društva, učinit će kad-tad kraj danas vladajućem ekonomskom sustavu. Živi bili, pa vidjeli!

Dodatkowe informacje