Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Kuku si ga lele, ali kako kome

izvor:

http://www.magazinplus.eu/clanak/ladislav-babic-kuku-si-ga-lele-ali-kako-kome/

 

Najsmiješnije je kod zagovaratelja liberalnog kapitalizma da oni smiješne stvari sagledavaju kod „komunista“ – kako prečesto etiketiraju iskrene ljevičare – a ne vide tragične stvari koje se zbivaju oko njih. Ili, ne žele vidjeti?

Ne znam odakle nekima ideja da ljevičarima smeta liberalni kapitalizam tek poslijednjih dvadesetak godina, a nije im smetao prije dok su dobro živjeli? Ljevičarima uopće ne smeta liberalni kapitalizam, već im smetaju svi oblici kapitalizma, a oni su ponajmanje krivi što je danas „in“ upravo ovaj spomenuti – točnije, neoliberalni kapitalizam kao zamjena već ranije propale liberalne varijante - koji stameno propada pred očima i lijevih i desnih i centristički nastrojenih, povlačeći ih u bezdane propalih egzistencija. Smeta im – u širem smislu riječi - ne samo poslijednjih decenija, već otkako ljude boli nepravda i na njoj bazirana eksploatacija potlačenih. Još od predantičkih vremena. Što se pak kapitalizma tiče, barem od Marxovih. Dali su neki dobro živjeli zadnjih dvadesetak godina te i danas dobro žive, pitanje je koje se smije razmatrati samo u kontekstu i korelaciji sa životima manje sretnih pripadnika vrste. Kapitalizam dakako ne može sve zadovoljiti, ali onda dopustimo tu „greščicu“ i socijalizmu. Uz kratku napomenu da on već i programatski zadovoljava minimalne težnje većine stanovništva – da žive, i to po mogućnosti što pristojnije (čak i u propalom realsocijalizmu, uz sve njegove negativnosti. Zato ne izazivaju čuđenje ankete koje su pokazivale da je većina stanovništva smatrala kako im je bolje bilo prije negoli ih je kapitalizam došao osloboditi. Prvenstveno njihova, ma i skromnog, imetka.).

„Realisti“ se uvijek podsmjehuju idealistima, jer čvrsto drže prepunu novčarku u vlastitom džepu, ne vodeći računa što drugi nemaju ni novčarke, ni džepova, pa ni hlača. Za to krive isključivo njihovu (ne)snalažljivost, (ne)inteligenciju, (ne)radne navike i sijaset individualnih osobina, samo ne osobine okvira u kojem smo prisiljeni živjeti. Idealisti – a ne znam otkad se idealizam od vrline pretvorio u objekt ismijavanja – to uviđaju i žele promijeniti. Ne pljačkom, i neradom, kako im se imputira da bi ih se prikazalo kao probisvjete koji žele živjeti od rezultata tuđeg rada – krajnje zanimljivo, upravo onako kao što njihovi kritičari žive, svoj grijeh prebacujući na sirotinju koju iskorištavaju – već pravednijom preraspodjelom ostvarenog. I to ne tako da u ime imaginarne pravde otimaju nečije napabirčene milijune, nego primjenom pravednijih kriterija već na samom izvoru. Radnom mjestu, kod primarne raspodjele dohotka, profita, kako god teoretičari filozofirali nadjevajući umna imena najbanalnijoj stvari – lovi, novcu iliti parama. Jeli omalovažavateljima idealizma društvo američkih indijanaca - koji nisu poznavali pravo na lično posjedovanje zemlje, njenih prirodnih bogatstava i privatnu svojinu različitu od one za osobne potrebe (vigvam, luk i strijela, konj,…), koji nisu imali razvijenu državnu strukturu praćenu pisanim zakonima - bilo nepostojeće? Dakako da nije, već su isti svoju „filozofiju“ kao ljudima navodno prirođenu, naprosto prilagodili interesu svog pljačkaškog pohoda – tada na prastanovnike Novog svijeta, danas pak na cijeli ljudski rod. Izgleda da je i pravednost postala meta za podrugivanje, uz istovremeno ustrajanje na tezama kako će „jedne moćnike zamijeniti drugi“. Jer, zaboga takav je svijet – što „realisti“ shvaćaju i prihvaćaju bez uviđanja svih njegovih proturječnosti i potrebe da se one isprave. Pa da ne bi suvremene moćnike zamijenili drugi, onda bolje da ni ne ulazimo u takvu avanturu, kažu - jer unaprijed znaju da se kao ništa ne bi promijenilo, posebno ako su upravo oni ti koji strahuju od smjene.

Navodi se primjer propasti jugoslavenskog socijalizma, koji je zaista zapao u proturječnosti, ne one između „neostvarivog“ ideala većine (socijalizma) i ostvarivog ideala manjine (kapitalizma), već u proturječnosti ljudske prirode, u kojojoj je prevagnula „tamna strana“, da se poslužimo terminologijom „Zvjezdanih ratova“. Već čujem glasove kako kapitalizam nije idealan (dakako da se slažem), ali u očima svojih branitelja on unatoč svih zala koje nanosi ljudima takav zaista jeste, štogod oni tvrdili. Jer lijepo plutajući po njegovoj površini ni ne zapažaju dno prepuno utopljenika. Preporučam pročitati drugi tom Goldsteinove trilogije „Povijest Hrvatske“, gdje će se ponajbolje vidjeti progresivni evolutivni ekonomski razvoj jugoslavenskog društva do godina raspada. Nakon kojih živimo bolje, to barem svi znamo! Ta evolucija, logički gledano (a logika je objektivna znanost neovisna o društvenim sustavima i opredjeljenjima znanstvenika) nije morala završiti u kapitalizmu, no uslijed trenutačne ljudske prirode jeste, jer je preskočena ona etapa razvoja nakon koje će moći doći na red „pospremanje u kući“ – ostvarenje, ne pravednog već pravednijeg društva. Uostalom, ne sjećam se da ljevičari govore o pravednom – u smislu idealnog – društvu, već prije tim pridjevom njihovi kritičari nastoje dezavuirati i samu pomisao na pomake prema boljemu. Paradoksalno je kako to najčešće čine upravo oni (jer ih je procentualno i najviše u populaciji) koji su uvjereni da su i sami produkt idealnog i savršenog bića u čiji opstoj nimalo ne sumnjaju, a koje ih je navodno stvorilo na svoju sliku i priliku! Čini se da ljudi zaista sve moraju isprobati na vlastitoj koži, pa neka im. Lijepo to govori ona naknadna narodna mudrost (uglavnom su sve njegove mudrosti naknadne) koja do nekih još nije ni došla: „Komunisti su nam lagali o socijalizmu, ali su govorili istinu o kapitalizmu“. Žalosno je da upravo zakašnjeli suputnici propadajućeg sustava u svojoj zaslijepljenosti više brane sistem koji im se na svjetskoj razini urušava pred očima, noli oni koji su u njemu živjeli par stoljeća. Može se postaviti jednostavno pitanje sa unaprijed očekivanim, također jednostavnim odgovorom. Upitajte, primjerice, 35% Britanaca koji jedva mogu platiti tek narednu mjesečnu najamninu (stanarinu), misle li kako postoji pravedniji način života ili ne? Od preostalog pak postotka otočana svakako ne teče svima med i mlijeko. Postavite isto pitanje bilo kojem stanovniku našeg okruženja kojega je kapitalizam doveo na civilizacijsku razinu ispod one u kojoj je bitisao.

Ničija teorijska koncepcija o krizi kapitalizma se ne razbija u paramparčad – kako tvrde neki - kad se spomene kapitalistička država blagostanja. Upravo se razbija samo ta koncepcija kapitalizma, što se može vrednovati samo uspoređujući sa razbijenom i prevladanom koncepcijom socijalizma. Nije li onda – s gledišta kritičara koji ovako jeftinim trikom prebacuju odgovornost s ekonomske i bankarske elite na cijelo društvo, da na njih svale teret oporavka - i država blagostanja bila podjednako „idealistički“ poduhvat kao i socijalizam? Jesu li se, primjerice, građani prekomjernije zaduživali od države koja je to činila ne vodeći brigu o vraćanju kredita? Osnovni problem kojeg kritičari socijalizma i branitelji kapitalizma ne vide je, da nije problem u radu i u proizvodnji. I jedan i drugi i bilo koji drugi društvenopolitički sistem, bez obzira na vladajući ekonomski sustav, ne može bez proizvodnje (po mogućnosti što efikasnije i jeftinije). Stvar je u raspodjeli proizvedene vrijednosti, a tu se najglasniji kapitalisti i njihovi teorijski logističari ponašaju kao najgori predatori, tvrdeći kako je prevladavajući način naprosto dio ljudske naravi. Pa sebi uzmu najbolje, a puk glođe kosti. Valjda je onda u ljudskoj naravi i posjedovanje robova, gladijatorske igre na život i smrt, spaljivanje vještica, dnevni rad djece i do 14 sati i slične stvari koje smo ipak uspjeli prevazići uvidjevši da su pogrešne. Čini se da ponajviše koriste floskule o nepromjenljivoj ljudskoj prirodi upravo oni čija je narav baš onakva kakvu bi htjeli uvaliti cijelom čovječanstvu, odnosno oni koji su nesposobni sagledati trenutnu i povijesnu dinamiku ljudskog roda.

Čovjek se (a onda i društvo kojega je neodvojivi dio) evolucijom razvija i prihvaća – polako ali sigurno – humanističke koncepte kao dio svog psihološkog softvera. Neće vječno njegovom prirodom prevladavati biološki instinkti, a onda će se neminovno upitati jeli društveno uređenje i njegov angažman u društvu ispravan. A to se već danas, pitaju ljevičari. Sasvim je svejedno kolika je efikasnost proizvodnje, produktivnost ili s koliko se bogatstva raspolaže. Osnovno je da se postojeće pravedno raspodjeli, što opet ne znači ekviparticiju raspodjeljenoga – još jedan od navodnih strahova antisocijalista, a u stvari dimna bombica kojom brane svoj „bogom dani“ sustav. Ništa nije bogom dano, pa je tako i kriterij pravednosti prepušten ljudskoj prosudbi. Kao što je Hrvat pristao na 25% PDV-a (a nemaju ga, primerice, Amerikanci i Australci) ili na minimalnu plaću od 2814 Kn, a Francuz na 75% poreza na bogatstvo besramno bogatih – onih sa preko milijun eura godišnje zarade (što je nakon presude Ustavnog suda, promijenjeno tako da ga plaćaju firme) - tako će čovjek pristati i na ograničenje maksimalne plaće koje društvo u sazrelom trenutku za to odredi, odnosno općenito – na kriterij pravedne raspodjele stvorenoga. I dok izbjegli porezni neplatiša Depardieu govori "Odlazim jer vi vjerujete da uspjeh, kreativnost, talent i sve što je drukčije mora biti sankcionirano", on ne brani ni uspjeh, ni kreativnost, ni talent, ni različitost, ni ljudsku slobodu (jer onda ni ne bi pobjegao u Rusiju), već se naprosto ne želi odreći bogatstva dobijenog svojim preplaćenim radom. On je hrčak koji ni po koju cijenu ne ispušta bogatstvo koje mu je sustav, uslijed sasvim krivih moralnih načela na kojima počiva, omogućio steći. A tu činjenicu nisu registrirali neki dogmatski komunisti, niti je rečeni zakon produkt revolucije, nego vlade kapitalističke države čiji je državljanin ovaj poznati glumac. Po samoj prirodi svog poziva, jedan vrhunski kirurg nikada neće pobrati pljesak publike niti svojoj bolnici donijeti profit mjeren milijardama dolara, poput preplaćenih filmskih zvijezda ili loptogonaca, čime se pravdaju njihovi basnoslovni honorari, jer – to je logika kapitala sasvim izvan obzora humanističkog morala. Pa se u ime navodne ljudske slobode ostavlja na volju jedinkama hoće li ili neće odvojiti neku mizerijicu svog bogatstva za spas gladne djece ili pomoć žrtvama prirodnih katastrofa. Ne radi se o nikakvoj slobodi čovjeka, već samo o slobodi tih pojedinaca koji svojim nezajažljivošću ograničavaju minimalnu slobodu većine – da ljudski i dostojanstveno makar samo preživi. Razgovarao sam sa ljudima koji misle da je i zgoditak na lotu od nekoliko milijuna kuna – koji obezbjeđuju svi igrači svojim uplatama - nepravedan, te bi ga trebalo ograničiti, odnosno uvesti više jednakovrijednih dobitaka od po, recimo, stotinjak hiljada kuna. Bi li se time ograničilo pravo na sreću jedinke, i njegovu slobodu? Prihvatimo li da tamo završava moja sloboda gdje počinje tuđa, to nije nikakva suprotnost ovakvom stavu. Umjesto jednog čovjeka, bilo bi sretno dvadeset njih – zar je to grijeh? Razmišljaju li individue prepune bojazni od limitiranja ljudske slobode, o ograničavanju vlastite, kad više ne smiju besplatno brati gljive, loviti po šumama, ribariti po rijekama i morima, voziti autocestama ili prelaziti preko mostova? A sve je to naš predak itekako smio činiti, dok mu se postepeno ta sloboda nije limitirala.

Sasvim je nevažno hoće li se socijalizam ostvariti drugi tjedan ili za milijun godina – s gledišta njegovih kritičara to i nije bitno, jer ga oni negiraju u apsolutnom obliku. Sposobni su smišljati stotine varijanti kapitalizma, vraćati se i na one već odavno propale samo da bi spasili sustav, no socijalizam je za njih beznadna, zauvijek propala stvar u svim zamislivim varijantama. Čak da zanemarimo sve posljedice kapitalističkog rusvaja koji isti pravi po planeti (ratovi, klimatske promjene, izumiranje vrsta, zagađenje okoliša, manjak sirovina, zagađenje prirodne hrane, porast cijena hrane, upotreba kulturnih biljaka za dobivanje biogoriva umjesto za prehranu, smanjenje količina pitke vode, odbijanje prava na vodu kao osnovnog ljudskog prava, patenti na genom organizama, problem ekstremnog siromaštva i gladi – predsjednik Svetske banke licemjerno obećava njegovo rješenje do 2030-te valjda i sam svijestan da bulazni,…), ograničenosti naše planete u svakom vidu, morat će dovesti do propitivanja održivosti ovog neodrživog stanja. Etike se opasno i dotaknuti s obzirom da „realisti“ gotovo sve što je moguće smatraju i prihvatljivim, jer se u stvarnosti dešava. Logika kapitala „sve je na prodaju i sve se može kupiti“ diktira prodaju ljudskih organa (pregledajte stranice interneta na kojima ljudi prodaju bubrege i druge organe kako bi uspjeli preživjeti), dječju prostituciju iz istovjetnih razloga, zamjensko majčinstvo u kojem se žena svodi na hodajući inkubator – novca, a ne vlastitog zadovoljstva radi – zoofiliju (u Njemačkoj je zakonom dozvoljena registracija društava ljubitelja općenja sa životinjama), trgovinu stakleničkim plinovima i slične perverzije. Naravno da u etičkim pitanjima valja biti obziran i znati odvojiti žito od kukolja, prirodna prava čovjeka od onih nabijeđenih zbog financijskog interesa, a upravo ta nesposobnost procjene mnoge tjera da sve prihvate kao dozvoljeno. Jer, kažu, ono što ne šteti drugima je dozvoljeno. Pa, ni moji spolni odnosi sa majkom i sestrama ne štete nikome, zar ne? Pobrojane i izostavljene primjere može se pokušati pojedinačno braniti, no oni zajedno pokazuju kamo ide svijet vođen kapitalističkom logikom. A sve uslijed toga što ista prisiljava čovjeka služiti neljudskom ekonomskom modelu koji koristi manjini umjesto da služi svim ljudima; koji ga prečesto tjera služiti se samoponižavajućim postupcima samo da bi preživio. Negiraju li „realisti“ i postojanje etike kao znanstvene discipline, razvijane „idealistima“ od najranijih povijesnih vremena, ili je smatraju tek razbibrigom dokonih duša koje u svojoj lijenosti i neradu nastoje poduzetnicima omesti njihove poduhvate?

U poslijednjih nekoliko stoljeća ratove vode uglavnom kapitalističke zemlje. Prvi svjetski rat je bio takav, a i Drugi – s izuzetkom SSSR-a. Prisjećamo se ratova u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu, prijeti se Iranu…, a ne traži se previše opravdanja za njih, ma kako ona providna bila. Južni Vijetnam je trebalo spašavati komunističke prijetnje sa sjevera, Irak se napao pod lažnom izlikom posjedovanja oružja za masovno uništenje, Afganistan zbog dva srušena nebodera i osvete (cijelom narodu?) Al-Kaidi, Iranu se prijeti iz navodnog straha od razvoja nuklearnog oružja dok u slučaju Izraela - koji se službenom vojnom doktrinom i obavezao na njegovu upotrebu o određenim slučajevima - nema tog straha. Ima ih koji kažu da se ti ratovi ni ne vode radi pobjede već zbog interesa kapitala koji na njima zarađuje masnu lovu (a i proizvođači mrtvačkih sanduka, svakako). Hrvatska izvozi svoje oružje jadikujući nad svojim pokojnicima, ni ne mareći za žrtve koje će ono negdje drugdje izazvati (upravo kao i ostale zemlje regije). Bitno im je par milijuna eura, koji će se lijepo uklopiti u bajku o ekonomskoj efikasnosti kapitalizma, a provizija u nečiji džep. I sad će „realisti“ koji valjda uživaju u takvom sustavu, uzeti na pik idealiste predbacujući im njihovo uvjerenje kao maloumnu dječju maštariju. Idealisti su poletjeli zrakom, došli na Mjesec, razbili atom, zaplovili ispod površine mora, izumili cjepiva protiv boleština, izgradili nasipe protiv poplava,… i sanjali o tome davno prije, još dok su im se realisti podsmjehivali čuvajući svoje lisnice. Zar nisu i teorijske osnove kapitalizma postavili idealisti, baš kao što su to učinili i sa socijalizmom? Realisti su samo izvršavali zamisli idealista, eventualno ih financirajući s mišlju na svoju zaradu a ne na ostvarenje ideala.

Posprdno se napadači socijalizma i golmani kapitalizma izjašnjavaju i o „svjetskoj revoluciji“ – kako je oni nazivaju. Nije se ni kapitalizam proširio „svjetskom revolucijom“. Možemo se samo – kao opomene – prisjetiti da je, ne tako davno, pola svijeta bilo „osvojeno“ revolucionarnim kretanjem. SSSR, Kina, Jugoslavija,… ako i zanemarimo zemlje kojima je sistem bio nametnut spolja. Dapače, u velikom broju zemalja i kapitalizam je došetao revolucijom ili kontrarevolucijom. Pa i u sve zemlje regije. Čak smo u jednoj i svi sudjelovali; bilo kao promatrači, „agresori“ ili „branitelji“, ponajčešće nesvijesni da i ti nazivi samo prikrivaju suštinu prevrata. Nije gospodarima rata – a to svakako nije bio prosječni građanin - stalo ni do srpske, ni hrvatske ni bosanske zemljice već samo do što većeg komada vlastite, ma čijoj etniji pripadala. Zar tome ne svjedoče pljačke pobijeđenih, sinkrono praćene i onom vlastitog naroda? Revolucionarni prevrati – doduše ne socijalnog karaktera, već promjene vlasti koje ne moraju ujedno značiti i promjenu društveno političkog sustava – dešavaju nam se svakodnevno pred očima (revolucija karanfila, plišana revolucija, arapske revolucije,…). Čudo jedno kako malo tko osporava njih i njihove rezultate; nema značajnijih protivnika znanstvenih, seksualnih i kulturoloških revolucija, dok se svim silama opire socijalnoj revoluciji – ali ne i kada je usmjerena ostvarivanju kapitalističkog sistema - čije je vrijeme kao nepovratno prošlo. Jer one prve samo mijenjaju tekuću državnu vlast, znanstveni pogled na svijet ili kulturološke modalitete ponašanja, a potonje pak cijeli društveni okvir, sve to praćeno promjenom zakona i moralnih standarda društva. S novom vlašću se lako slizati, posebno parajlijama, neizmjerno je to teže ako se dira u princip raspodjele proizvedenih dobara. Neki su si čak umislili da je došao kraj povijesti, uspostavom neoliberalnog kapitalizma, a došao je samo kraj njihovim tlapnjama i varijanti sistema koji im je prirastao srcu. Nažalost, sve socijalne revolucije su uglavnom krvave, jer to zahtijeva inercija kočničara promjena. Oni radije daju svoj život negoli bi i djelić imovine prepustili društvenoj zajednici.

Volite li završiti na burzi rada, s minimalnim šansama da nađete posao i biti optuživani da ste vi za sve krivi – za propast firme u kojoj ste radili, što nemate baš one kvalifikacije koje se upravo traže, što imate pedeset godina starosti, što ste neradnik, što ste krivi za državu blagostanja koja vas je i dovela na burzu, za krizu mirovinskog i propast financijskog sustava,… Volite li biti iskorištavani od oca, majke, žene, muža, sina, rođaka,…? Ne volite? Pa zašto bi onda voljeli biti iskorištavani od svog poslodavca, pitam vas? Koje to moralno pravilo dozvoljava kapitalističkom poslodavcu da godinama bezdušno iskorištava radnika, da ga poput bezvrijedne, iskorištene stvari, bez suvislog obrazloženja zamijeni mlađim ili naprosto baci na cestu kad mu se prohtije, i koje to moralno pravilo brani ljudima da se obračunaju s takvim zlotvorima kad pukne ora? Nijedno! Da, kažete – zakon. No, zakon i moral su dvije različite stvari. Humanistički moral „pisan“ je za sve ljude (recimo, u knjizi I.Supeka „Na prekretnici milenija“ zaista su i u pisanom obliku dana načela humanističkog morala), zakone pak donose eksponenti vladajućih klasa te u svojoj osnovi idu njojzi u prilog, posebno u ekonomskoj sferi. Nitko pametan ne poriče kako je kapitalizam donio napredak u odnosu na prethodne društveno političke sisteme, ali je došao do svojih granica baš kao i sustavi koje je sam prevazišao. Stoga su nužne promjene, a ne krpanja koja samo produžuju agoniju čovječanstva. Dođe tako vrijeme kad čovjek mora kupiti novu odjeću, jer krpanje stare više ničem ne koristi. Uostalom, revolucija i jeste korjenita promjena svega, pa i zakona. Zato zbilja, lele si ga svima nama kad „umre“ kapitalizam, ali uz više leleka onima koji su ga svojom nezajažljivom neljudskošću i pokopali. Umjesto nepotrebnog žaljenja takvih, treba to učiniti sa „realistima“ svijesno ili nesvijeno sklopljenih očiju pred stvarnošću u kojoj žive, ismijavajući ideale „prezrenih na svijetu“ koji će je, kad-tad, stubokom promijeniti. Revolucijom (mirnom ili krvavom, kakvu nitko ne zaziva) prije negoli evolutivnom promjenom kapitalizma, koji će u tom slučaju i postati socijalizam, ma kako ga nazivali.

Dodatkowe informacje