Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Judit Reisman – zrno istine

http://tacno.net/kolumna/judit-reisman-zrno-istine/

 

Bila je godina 90/91. – razumije se, prošlog stoljeća. Karike koje su povezivale Hrvatsku sa Jugoslavijom pucale su jedna za drugom, mada lanac još nije bio do kraja prekinut. Na kioske je još stizala štampa iz srboslavijsko-četničko-komunističke, kako li sve nisu nazivali bivšu najistočniju republiku, kao i iz ostalih dijelova domovine. Te godine predavao sam fiziku na jednoj srednjoj školi – učio svoje đake dostignućima nauke i znanstvenom načinu razmišljanja. Jednog dana, odradivši svoju satnicu, prilikom odlaska kući primjetih u auli škole veliki pano na kojem se poziva učenike i profesore, da u što većem broju posjete večerašnje predavanje iz astrologije, koje će se održati – u auli iste škole u kojoj ja po danu nastojim obrazovati omladinu da razlikuje znanost od pseudoznaosti, istinu od laži. Netko je odlučio, da „imperija mora uzvratiti udarac“, i to u samom srcu institucije zadužene za formiranja životnih nazora mladeži. Već onda sam shvatio kako moji napori postaju jednakovrijedni pisanju po vodi.

 

Iste te godine, šetao sam gradom sa sinom od jedva 12 godina. Godine osjetljive, na granici puberteta, kada dijete želi saznati sve a najinteresantnije stvari se ni ne usudi pitati. Oboje smo voljeli čitati „četnički“ „Politikin zabavnik“ (koji je, usput budi rečeno, dolazio u zapadne krajeve zemlje u svom latiničnom izdanju!). Srpska štampa se postepeno reducirala na „najdemokratskiji“ način, jelte - prvenstveno dnevne novine, kako se ne bi čulo mišljenje i druge strane, a narod stekao uvjerenje kako smo upravo mi u apsolutnom posjedu istine. Dobro prokušan i uspješan recept homogenizacije krda. Stripovi i zabavna štampa međutim još su uspijevali stizati na izloge kioska. I tako, stanemo nas dvojica pred kiosk gledajući jel' stig'o najnoviji broj spomenutog lista. Vidim, moj sin zuri zabezeknutih očiju, samo – ne znam što? Pokraj najnovijeg broja njegovog omiljenog dječjeg lista, na koloriranoj naslovnici drugog – ovaj put hrvatskog časopisa – razbaškarila se mlada gospođica zaodjenuta u skaj svoje kože, raširila svoje nožice, a prstima još dodatno onu (znate već koju) stvar među njima, tako da joj se maltene vide krajnici. Gleda sin i šuti. Stojim pored njega, gledam i šutim. Neugodno mi prvome progovoriti i bilo što reći, jer sin ni ništa ne pita - samo gleda. Hoći li mu zakriti dlanovima oči, komentirati nešto u stilu „fuj, fuj, fuj“ i još dodatno pljunuti u stranu, hoću li se svađati sa trafikanticom u stilu „kako ste mogli takvu stvar staviti pored dječjeg časopisa“ (a nije to ona ni od svoje volje učinila), hoću li ga naglo povući u stranu i time samo dodatno pobuditi njegovo interes, bilo mu za cijeli život ogaditi nage žene…? Učinio sam ono što mi je se činilo najpogodnijim; uz malo šutećeg gledanja i komentar kako je stigao najnoviji broj njegovog lista, kupio isti i lagano se udaljio bez komentara na viđeno.

Bilo je to vrijeme kad su Hrvati mislili kako su slobodu uhvatili za bradu, a počesto im je ta brada virila uglavnom iz ženskih međunožja sa naslovnica erotskih i pornografskih časopisa. O, bilo je i muških „brada“ jer nije nedostajalo sasvim eksplicitnih prizora seksa sviju vrsta (od oralnog, analnog i grupnog) javno izloženih na guštanje svim generacijama – od dojenčadi do staraca s jednom nogom već na onom svijetu. Trajalo je to tako godinu, dvije, dok iznenada ti eksplicitni prizori nisu nestali sa izloga kioska. Da, golotinje je bilo i dalje – one uobičajene, erotskog tipa, dok su slike eksplicitnog seksa, ponajčešće srozanog do pornografije, naglo iščezle. Ne mogu tvrditi, no izgledno mi je kako je vlast – sklopivši sporazum sa katoličkom crkvom – prisilila izdavače na taj „mali korak“ za njih, ali „veliki korak“ za pad prihoda. Pretpostavljam da je dogovor Crkve i vlasti bio u smislu: „dobro, povući ćemo eksplicitne prizore, ali erotiku kao takvu ne možemo, bolje rečeno – nećemo“.

Suvremeni, naročito zapadnjački mediji, forsiraju tri tipa medijskog sadržaja. Jedan tip propagira nasilje kao način rješavanja problema (s tim da to nasilje ne smije biti upereno protiv vladajućeg sustava!), drugi se odnosi na fantastične sadržaje (od SF-a i fantasy-ja na dalje), dok je treći tip erotsko-pornografskog sadržaja, gdje je ponekad teško povući razlučnicu među njima. Zajedničko u forsiranju sva tri sadržaja je, sem tržišnog uspjeha koji donosi profit, da oni odvraćajući pažnju čitatelja ili gledatelja od realnog svijeta, već od ranih godina usmjeravaju njihovu pažnju na fikciju. Nepostojeće svjetove (kako materijalne tako i duhovne) u kojima je sve moguće, samo jedno ne – da se izvrši smjena ovog sustava, vlasti i preraspodjela prirodnih bogatstava te društvenog proizvoda na pravedniji način. Kažu da ne možeš biti hipnotiziran ako posjeduješ čvrstoću karaktera, no globalni uspjeh u nastojanju kapitala da zavede mase spomenutim sadržajima, svjedoči ili o krivoj pretpostavci, ili o tome da se ogromne mase ljudi baš i ne diče postojanošću svojih osobina. Stvar je u biti još i mnogo gora, jer upornim nametanjem spomenutih formi počinje se mijenjati i tkivo stvarnosti, što onda aposteriori služi nametateljima kao izgovor: Zar u svijetu nema nasilja? Zar u svijetu nema pornografije? Zar društvo ne bi moglo izgledati prema SF modelu koji vam nudimo? I kao završni udarac od kojega se teško logički obraniti, svojim prigovarateljima postavljaju pitanje: Želite li svojoj djeci pričati bajke ili ih upoznati sa stvarnim svijetom? A upravo oni, pričajući im bajke, formiraju taj svijet i svjetonazor po vlastitoj mjeri, mjeri merkantilnog kapitalizma, od malena zatirući ogromnom broju ljudi pomisao da postoji i neki drugi, bolji, ljudskiji svijet. Ostavit ćemo SF i fantasy po strani, nećemo se baviti ni nasiljem, a do onoga o čemu želim govoriti može nas dovesti moto protivnika svakog (posebno ratnog, institucionaliziranog) nasilja: „Vodimo ljubav, a ne rat!“. Do ljubavi i svega što je povezano (ili bar mislimo tako) sa njom. Do seksa, erotike, pornografije i sličnih manifestacija „ljubavi“. Odnosno, do inicijatorke teme o kojoj želim govoriti – do Judith Reisman.

Ova pseudoznanstvenica, prije bih je nazvao vrstom putujuće propovjednice dok joj mediji tepaju kao komunikokogu, promotorica konzervativnog kršćanskog morala – posebno onog u domeni spolnosti – uzburkala je ovih dana hrvatsku javnost, a bude li „sreće“ i poduzetnih promicatelja njezina učenja, zadesiti će to i ostale zemlje regije. Ako ne prije, a ono svakako kad vlasti u škole uvedu nastavu zdravstvenog odgoja nalik onoj koju propisuje hrvatski kurikulum. Pozivanje Reismanice i sva ta zavrzlama oko nje nastala je kao reakcija Crkve i desnih stranaka na čelu sa HDZ-om (po mom mišljenju, tu je stranku odavno trebalo zgaziti do zemlje) na program vlade o zdravstvenom odgoju u školama. Njeno ukazanje je prvenstveno posljedica političke borbe, a ne nastojanje na promoviranju istine. U političkoj borbi se gleda ostvarenje grupnih interesa, apriorno ne odbacujući ni svijetlu ni mračnu stranu, samo ako su korisne. Stoga se oduvijek gnušam politike i političara. Lično nisam protiv toga da se takvi ljudi pozivaju i drže predavanja - konačno, u demokraciji i tutle mutle imaju pravo govoriti ako ih tko želi slušati - ali ne u prostorijama Sabora i na fakultetima. Živeći u kakvoj-takvoj, ma i sasvim formalnoj demokraciji, svakome treba dati priliku da iznese svoja gledišta o svim mogućim društevnim problemima. Pitanje je samo – na kojem mjestu? Sabor bi kao vrhovna državna institucija trebao držati do svog digniteta (lično me kojekakvi sabori puno ne zanimaju, jer su ga već odavno izgubili) i ne dozvoliti gostovanje osoba koje su, blago rečeno, kontroverzne i tamo odaklem su nam se ukazale. Sveučilišta pak, kao institucije zadužene za obrazovanje visokoškolovanih stručnih kadrova, promociju i vršenje znanstvene djelatnosti, ne znam kakvu si uslugu čine pozivanjem pseudoznastvenika na svoje tribine? U tom smislu je za debakl spomenute na Fakultetu političkih znanosti prvenstveno odgovoran onaj tko ju je tamo pozvao, u samom početku podcijenivši inteligenciju svojih studenata u korist predavačice koja im je došla „prodavati“ moralno smeće. Pozitivno je ipak što je dekan Zakošek uspio nekako doći k sebi, uzevši u obranu svoje studente od zadrte gospođe. Ako ljudi sa titulama doktora znanosti ne znaju raspoznati razliku između astronomije i astrologije, kemije i alkemije, psihologije i frenologije,…, znanosti i pseudoznansoti, onda je nešto trulo u obrazovnom sistemu. Na fakultete bi trebalo zvati samo osvjedočene stručnjake s valoriziranim radovima i dostignućima, svejedno iz kojeg područja, a ne kontroverzne likove. Izuzetak može biti Bogoslovni fakultet (konačno, bogobojazni su je i pozvali, zar ne), stoga ne znam zašto je gospođa započela svoju turneju predavanjima na FPZ-u i filozofskom fakultetu, gdje će pretpostavljeno doživjeti podjednaki debakl. Vjerojatno jedini njen „uspjeh“, u to nimalo ne treba sumnjati, desit će se među hadezeovskim, desničarskim saveznicima Kaptola.

Ipak, nemojmo skupa s prljavom vodom odmah izbaciti i dijete! Homofobni stavovi Judith Reisman, njeno relativiziranje holokausta i pojave nacizma, s prebacivanjem odgovornosti na homoseksualce, je za svaku osudu, pa je tim manje razumljivo kako su ugledne institucije zvale takvu osobu na gostovanje. Prije bi one nju mogle poučiti negoli obratno. O pokušaju odbacivanja cjelokupnog znanstvenog rada i zaključaka inače proturječne ličnosti (koja se čak i služila diskutabilnim metodama prikupljanja podataka), pionira seksologije, dr Alfred Kinseya dovoljno govori struka. Njena kontroverzna teorija o tzv. erototoksinima, postuliranim a nikad pronađenim tvarima koje pod utjecajem pornografije navodno preplave mozak izazivajući njegovo fizičko oštećenje, sadrži kako mi se čini zrno istine, i o njemu – tom zrnu koje je mnogo krupnije negoli obično zrno – treba razmisliti.

Radi se o četiri stvari, koje se najsnažnije reflektiraju upravo na našu djecu. To su: vrijeme upoznavanja sa seksualnim sadržajima, način upoznavanja, ljudsko licemjerje i kao sukus svega - utjecaj na djecu. Spolnost je toliko prirodna da ne bi trebala izazivati nikave kontroverze. Zar ne kaže i stih „Da nije ljubavi, ne bi svita bilo“, aludirajući prvenstveno na seksualnu komponentu ljubavi. Podjednako je prirodna i ljudska znatiželja, i ako se ona ne zadovolji na primjeren način može dovesti do devijacija ličnosti. Kad vas dijete upita zašto satelit ne padne na Zemlju, hoćete li mu ispredavati Newtonovu teoriju gravitacije? Svakako da ne, i dat ćete njegovom uzrastu primjeren odgovor (što je često teže nego shvatiti spomenutu teoriju). Hoću reći kako u svemu postoji prirodni put sazrijevanja. Jeste li kad kupili poluzelene banane – koje se beru nedozrele kako se ne bi pokvarile do kupaca s drugih kontinenata – i podvrgavaju prisilnom, neprirodnom sazrijevanju tijekom puta i potom u skladištima? Ili jeli poluzelene rajčice, također prisilno „sazrele“ u skladištima? Tko zna kakav je okus banane sazrele u pravi čas na svom prirodnom staništu – drvetu – i tko je ikada jeo rajčicu sazrelu u svom vrtu a ne u skladištima supermarketa, dobro zna razliku. Ono prvo je pravo, prirodno voće, dok je ovo drugo tek njegov neukusni surogat – roba sa ugrađenim felerom. Sve mora imati svoje vrijeme i svoj ciklus. Stvari trebaju sazrijeti na prirodan, neprisiljen način, e da bismo ih zaista mogli smatrati kvalitetnima. Djeca moraju na spontan, prirodan i neinducirani način doći do spoznaja o spolnosti, a posao odraslih je – ne da ih upoznaju sa tehnikama spolnih kontakata – već da pred njima u tijeku sazrijevanja uklanjaju sve prepreke i objašnjavaju nejasnoće. Zdravstveni odgoj u školama svakako bi trebao biti (i vjerojatno jeste) na tom putu, što ne znači da je idealan u svakom pogledu. U svakom slučaju, učenje o seksualnoj biologiji i fiziologiji te o svim mogućim posljedicama spolnih kontakata, bez obraćanja pažnje na duhovnu komponentu odnosa među spolovima, kao i obrnuto, bila bi fatalna greška. Greška koja je dan-danas prisutna, kako u obrazovanju – gdje bi je najlakše bilo ispraviti – tako i u cjelini životnih zbivanja gdje je to već kudikamo teže ali ne i nemoguće. Ako se hoće, dakako, u što iskreno sumnjam.

Svakako da ne mislim kako djeci treba zabraniti upoznavanje sa vlastitom i tuđom spolnošću - to bi bila nemoguća misija. Još odmalena ona se upoznaju sa svojim pišicama i pipicama, diraju dijelove svojih i tuđih tjelesa, ali u principu na sasvim neprisiljen, prirodan način. Zašto kažem u principu? Zato što je praksa postala drukčijom, uslijed pretjerane izloženosti djece erotskim i pornografskim utjecajima, a krivca za to treba tražiti na tri strane. Među kapitalističkim korporacijama koje nameću takve sadržaje, u vlastima koje ih ne ograničavaju dovoljno i u licemjernim roditeljima koji nisu dovoljno usredsređeni na taj problem. Djeca prerano „sazrijevaju“, ostajući u svojoj biti nedozreli plodovi ljudski. Umjesto da do spoznaja na terenu spolnosti dolaze u kontinuitetu i kroz međusobno prožimanje pojmova ljubavi i seksa, to su gotovo postale istoznačnice licemjerno pokrivene riječju s višim emocionalnim značenjem – ljubav. Danas, kad mladi stupaju i u neobavezne seksualne odnose (a čovjek po prirodi jest promiskuiteno biće i nema ni jednog odraslog HDZ-ovca ili stranačke mu kolegice a da za života nisu imali više seksualnih partnera!), kad imaju snošaj kažu da vode – „ljubav“! Ovo možda na najtragičniji način opisuje zbrku koja je stvorena (koju smo stvorili!) u glavama mladeži. Jer, da podsjetim:

ljubav - snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome

snošaj - spolni odnos, spolni akt, koitus, odnošaj

Dok je spolni odnos, sam po sebi, fizički čin koji može biti (a ne mora) lišen svake emocionalne privrženosti (a kamoli ljubavi) prema partneru, koncentriran samo na zadovoljavanje vlastite tjelesne žudnje, ljubav posjeduje i tu dodatnu komponentu koja fali koitusu. Osjećaj privrženosti zbog kojega se „skidaju zvijezde s neba“, pa i odustaje od spolnih odnosa sa drugim osobama jer smo pronašli ono što sudbinski tražimo cijeloga života. Jedinu/jedinoga. Tu razliku su poznavali i naši vrlo daleki preci. Poznata je priča o tome kako je Bog stvarao biće kojim je htio naseliti Zemlju. Već skoro gotov ali totalno nezadovoljan svojim djelom, u bijesu je zamahnuo mačem prepolovivši ga jednim potezom. Ustrašene polovice rastrčale su se širom svijeta, i od onda do danas lutaju njime tražeći pripadajuću si polovicu, svoju srodnu dušu. Donekle slično priča Platon u djelu „Gozba ili o ljubavi“. Pa kaže:

„Tako je postao Eros: žudeći da od dvoga napravi jedno, da od dva bića nastane spoj u jedno, on sastavlja polovine u prvobitnu celinu i tako uspostavlja staru prirodu.“

Samo neprirodan razvoj spoznaja o spolnosti može dovesti do identificiranja snošaja sa ljubavlju. Želimo li generacije koje znaju što je seks, a pojma nemaju o ljubavi? Koji će jedni druge naprosto koristiti kao potrošni materijal, robu za fizičku upotrebu dok se ne ofuca, a onda se naprosto promijeni? Koji, ne poznajući spolnu ljubav neće ni znati za onu materinsku, sestrinsku, ljubav prema prijatelju i čovječanstvu? Nije li nam dosta onih što s kilometara visine indiferentno bacaju bombe po svojoj braći ne smatrajući ih uopće emocionalnim ljudskim bićima, ili vrše srebrenički genocid kao da se rješavaju robe kojoj je istekao rok trajanja? Nisu li sve teži slučajevi vršnjačkog nasilja pokazatelji nedostatka najosnovnijeg poštovanja (a kamoli ljubavi) prema sučovjeku, uzrokovanog štetnim djelovanjem na psihu mladog čovjeka izloženog propagaciji nasilja i bezdušnom, kaotičnom samoobrazovanju na terenu odnosa među spolovima? Ne potiče li naša pasivnost u pristupu tom problemu oživljavanju pogleda na sučovjeka kao na oruđe koje govori – najobičniju stvar koju koristimo sukladno našim interesima? Pa i na tlu zadovoljavanja vlastitih spolnih nagona.

Utjecaj spomenutih erotskih, a posebno pornografskih sadržaja, ne može se zanemariti – to je zatvaranje očiju pred činjenicama. Duboko laže studentica FPZ-a, koja tvrdi kako svakodnevno gleda pornografske filmove ali u svom spolnom životu ništa od toga ne prakticira. Nije za osudu njeno eventualno prakticiranje metoda iz tih filmova (koji je očigledno duboko zanimaju, kad ih već svakodnevno gleda) – konačno, odrasla je osoba i ako je sazrela na prirodan način onda je vlastitom voljom izabrala moduse svojih (pa i seksualnih) ponašanja - već u njenom licemjerju, strahu da to prizna. Licemjerni su – svi od reda – medijski urednici koji „misle“ (ništa ne misle, već naprosto vrše radnju koja im daje alibi da nesmetano vrte sadržaje koji im donose profit) kako će, primjerice, natpisi emitirani prije prikazivanja brutalnih ili seksualno eksplicitnih filmova (da oni nisu za djecu ispod 12 ili 15 godina starosti) odvratiti spomenutu djecu od gledanja. Danas, kad gotovo svaka dječja soba ima kompjuter i televizor a roditelji, do ušiju zaljubljeni ili podjednako indiferentni prema vlastitom djetetu, ni ne kontroliraju što ono radi. Duboko je licemjerno pismo podrške koje je Judith Reisman uputila smijenjenoj urednici „Slike Hrvatske“, emisiji u kojoj spomenuta na sve načine nastoji ocrniti program zdravstvenog obrazovanja djece u hrvatskim školama, te iznosi homofobne stavove i dezavuira znanstveni rad pionira seksologije. Himbeno, jer umjesto da postavi pitanje o programskim shemama TV stanica koje običnim natpisima stvaraju dojama rješavanja problema primjerenosti ili neprimjerenosti programa za određene dobne kategorije gledalaca, dok istovremeno na zadnjim stranicama teleteksta njeguju sadržaje (od kojih se kao ograđuju) lako dostupne i najmanjoj djeci, a u ponoćne sate emitiraju pornografske filmove – ona brani urednicu kojoj smeta program znanstveno verificirane seksualne edukacije djece! Spomenutu urednicu više smeta prirodni pristup upoznavanju mladih sa spolnošću, načinima zaštite (kako od začeća tako i od veneričnih bolesti), činjenicom o postojanju istospolno usmjerenih ljudskih bića i pozivu na poštovanje njihove sklonosti. Nju jače pogađa skidanje aureole grešnosti (nametnutom od Crkve, koje glavešina ju je uostalom i primio u audijenciju kao „žrtvu“ „komunističkih“ vlasti, nakon što su joj skinuli emisiju s programa) koja prati masturbaciju - inače prisutnu kod svih sisavaca - negoli sva sila neprimjerenih sadržaja za mladež koja se slobodno vrti i po mediju na kojem je urednica, licemjerno osiguranih od gledanja bodljikavom žicom bez bodlji! A kad joj jednog dana kćerka dođe s informacijom da je upravo izvršila abortus, krivce će tražiti u liječnicima i u sustavu koji ga dozvoljava, a ne u svom protivljenju da joj isti sustav prikladno obrazuje kćer kako bi izbjegla takve ekstremne zahvate. Licemjerni su i liječnici koji se u ime svoje kršćanske savjesti protive vršiti taj zahvat dok se, podjednako pozivajući na moral istog tipa, protive zdravstvenom kurikulumu, kao i učitelji koji najavljuju da neće djecu podučavati znanstveno verificiranim sadržajima propisanima školskim programom. Bih li ja, primjerice, koji vjerujem da je Zemlja oblika kotača bicikla, oko čijeg oboda se vrti Sunce sa svim planetima, smio odbiti podučavanje heliocentrične slike svijeta? Sutra će se javiti protivnici evolucije i odbiti je podučavati na školama i fakultetima, jer kao u to ne vjeruju (u nekim zemljama Zapada to je već stvarnost), te će iskati da ravnopravno podučavaju kreacionizam.

Nepobitno je da takvi, ničim učinkovitim ograničeni sadržaji utječu na mlade ljude formirajući ih kao ličnosti. Osobenosti se oblikuju pod utjecajem okoline (baš kao što i pelargonija mijenja boju kad pored nje zabodete željeznu šipku). Ako formiramo prerano tjelesno i duhovno sazrele Lolite (i Loleke?), kako se može od nas zahtijevati da odolimo njihovom seksualnom „šarmu“, izazovnosti i nametanju ako već i oni to osjećaju kao (ugrađenu, a ne prirodnim putem stečenu) potrebu? Kad već proizvodimo Lolite, onda ćemo ih valjda i koristiti – kao nedozrele banane i paradajze, u skladu sa filozofijom merkantilističkog društva, zar ne? Konačno, ako se neke zemlje i pokreti širom svijeta koriste uslugama djece vojnika… Sve se više, iz prizemnih politikantskih a nikako psihološki i sociološki utemeljenih razloga, nastoji na uvođenju prava glasa šesnaestogodišnjacima (u Austriji već postoji). Pa to su još fizički, psihički i emocionalno nezreli mladi ljudi, gotovo djeca – još godinama udaljena od kompletiranja svojih ličnosti. Takvima je i najlakše manipulirati, koristeći ih što za svoje politikantske igrice, a što – ako ustreba - za topovsko meso kome je samo potrebno pokazati smjer kojim treba poći u smrt. Isti taj homofobni, nacionalistički, fašistički HDZ koji ne bi djecu podučavao spolnosti, dao bi im pravo glasa sa 16 godina starosti, a na žalost podržavaju ga još neke stranke i ličnosti nikad psihički ne premašivši šesnaestu. Hoće li šesnaestogodišnjaci s polovičnim spoznajama o spolnosti, kojima se eksplicitno nastoji onemogućiti doseg nekih naučnih saznanja i natura im se homofobno stajalište, koji su na svim područjima tek u procesu učenja i usvajanja činjenica te svjetonazora, sutra glasati o najvećim društvenim problemima koje ogromna većina njih jedva da naslućuje (a kamoli sluti nešto o mogućim rješenjima)? Stari Latini su znali za uzrečicu „u zdravom tijelu zdrav duh“ (mens sana in corpore sano), no odonda smo ponešto uznapredovali spoznajući uzajamne psihofizičke utjecaje, te bismo mogli dodati „i zdrav duh tijelu zdravlje pruža“. Utjecaji su obostrani.

Vlast, koja u pravilu zastupa interese kapitala, istovremeno u tu svrhu koristeći i usluge konzervativne Crkve čijim stavovima se i prečesto boji izravno suprotstaviti pribojavajući se njenog utjecaja na mase, u svojoj biti odabire liniju manjeg otpora. Prije podne će učenike, poput primjera s početka teksta, obrazovati i svestrano podučiti znanstvenim spoznajama o spolnosti, dok će ih ostatak dana prepustiti kao žrtvene janjce u ralje svojih pokrovitelja kojih je eksponent. Kapitalističkih poduzetnika, multinacionalki i ostalih merkantilistički zainteresiranih predatora, koje baš boli ona stvar oko školskih programa, samo ako se ne dira u izvore njihove zarade. Među inima i u pornografsku industriju. Oni će čak i legalizaciju homoseksualnih i ostalih LBGT odnosa nastojati iskoristiti sebi u prid, na najbezočniji način. Da se kojim slučajem legalizira zoofilija ili sodomija (u Njemačkoj je dozvoljena 1969., nije mi poznato jeli u međuvremenu zabranjena) i nekrofilija, uvjeravam vas da bih se mogao lijepo obogatiti pokrećući časopise i organizirajući butike za zainteresiranu klijentelu (što slučaj Njemačke zorno dokazuje). Osnovno pravilo merkantilističkog kapitalizma je: zadovoljavamo sve moguće interese! U tom smislu i djeca sve više postaju istovremeno klijenti i roba kojom se trguje. Dječja prostitucija na Dalekom istoku, pedofili se međusobno organiziraju, dječje štedionice, mobiteli za vrtićku djecu,… Zaista, ako ih možemo iskoristiti – a odgojli smo ih (ni ne shvaćajući, prema nacrtu upućenih) tako da ona gotovo jedva čekaju biti iskorištena - e da bi, kad jednom odrastu i ona koristila drugu djecu, zašto ne? Zar ne? Jer djeca su takva kakvima ih odgojimo.

U smislu svega rečenog, trebalo bi obratiti pažnju na ono zrno istine koje postoji u propovjedima Judth Reisman. Nije dovoljno staviti natpise da se nešto ne preporuča, nije dovoljno svake godine slušati izvještaje dječje pravobraniteljice, nije dovoljno diskutirati na skupovima stručnjaka ili prikazivati televizijske kontakt emisije da bi odmah potom išao neki prilog koji im sasvim proturječi. Nimalo ne koristi periodično zgražavanje poslije svakog čina seksualnog nasilja nad djecom kome smo i sami kumovali svojom inertnošću ili konformizmom, potiskujući u pozadinu svoje prave interese posvećujući se surogatnima – treba djelovati! Rak rana sviju društava, jer kad se jednom uspostavi ravnoteža interesa njegovih etabliranih slojeva, svako djelovanje koje bi je narušilo je nepoželjno. Zato se što više priča, upravo s namjerom što trajnijeg očuvanja status quo stanja. Društvo je zrelo koliko su zreli njegovi pojedinačni članovi. Ako zajednica pretpostavlja profit i statusne interese psihičkom i fizičkom zdravlju svojih članova (a posebno onih najmlađih), njihovom socijalnom i ekonomskom blagostanju, bratstvu među ljudima, svjetskom miru, zdravoj životnoj sredini, očuvanju vrsta i okoliša,…, a sve to – izuzev na razini deklaracija i izjava – u načelu jeste tako, onda ćemo se načekati i zdravog odnosa prema dječjoj spolnosti. Prirodni pristup njoj je opterećen interesima kapitala s jedne i vrebanjem Crkve i njenih inokonfesionalnih pobratima s druge strane. Valja biti pažljiv, jer kao što nije dobro djecu prepustiti kaosu erotskog i pornotržišta, te moralu koji se samouspostavlja uslijed njegova neograničavanja, još bi gore bilo našu mladež prepustiti spodobama u karnevalskim srednjevjekovnim kostimima na sebi i srodnim nazorima u sebi. Klatno ljudskog djelovanja vrlo lako njiše iz ekstrema u ekstrem. Posjeta Judit Reisman mogla bi biti korisna kada bi animirala misleće, zdravorazumske i humanistički usmjerene ljude da promisle i djeluju. Lično, vrlo u to sumnjam. Prije sam uvjeren kako će djelovanjem proglasiti galamu koju podižu, bilo kao njeni bezuslovni navijači bilo kao osporavatelji.  A dok psi laju, kao što znate – karavana prolazi. Ništa se ne mijenja.

P.S.

Večeras je na televizijskom programu čuveni tvrdi pornić. Nije preporučljiv za djecu ispod 12 godina starosti!

Dodatkowe informacje