Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Lingvisti na psihijatriji

preuzeto sa http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=19771

 

 

Znanost iliti nauka nije isto što i život, mada se ona bavi proučavanjem pojava koje susrećemo u njemu. Što ne znači da se u životu uvijek rukovodimo znanstvenim tumačenjima stvari i pojava koje nas dotiču. Dobru definiciju znanosti možemo iščitati na Wikipediji:

„Znanost je organizirani sustav sveukupnog ljudskog znanja stečenog opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu, a obrađenog racionalnim, znanstveno prihvatljivim metodama. Znanost je objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima. Stečeno je i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem. Također, znanost nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i gledanja stvarnosti. Taj se pogled temelji na razumu, logici, kritici, sumnji te objektivnom, slobodnom i samostalnom razmišljanju. Znanost je također objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica.“

 

Moj prijatelj nakratko je završio na psihijatriji, javno promovirajući na jednom skupu ideju kako kiša ne pada prema nama – „s neba na dolje“ – već se ustvari mi uzdižemo prema gore, ususret kiši. Među prisutnima, a kasnije i specijalistima koji su ga pregledali, bilo je dosta onih koji su poznavali Newtonov zakon gravitacije te su mog prijatelja podvrgnuli kratkom tretmanu na psihijatrijskom odjelu, nastojeći medikamentima (kad to nije uspjela škola i svekoliko ljudsko iskustvo) potaknuti u njemu elemente znanstvenog razmišljanja. Jer svakome, tko se bar jednom u životu okliznuo, uglavnom je jasno da stvari padaju prema dolje a ne prema gore – zar ne. Iako bi moj amico, da je samo malo bolje bio upućen u nauku, mogao dati primjer superfluidnih tekućina koje se, same od sebe, penju po stijenkama posude u kojoj se nalaze, prkoseći tako - na prvi pogled - spomenutom zakonu privlačenja. Interesantnija je međutim činjenica da mnogi regionalni lingvisti prije stižu do akademija znanosti i umjetnosti, negoli do prikladne medicinske ustanove, ustrajući na stavovima da maltene svi mi – koliko nas god ima – ne govorimo jedan policentrični jezik, već baratamo sa četiri različita jezika: hrvatskim, srpskim, bosanskim i crnogorskim. Ukoliko se netko diči diplomom ili doktorskom disertacijom s odgovarajućeg fakulteta, valjalo bi vjerovati da će - kako privatno tako i na očigled svekolike javnosti - propagirati znanstvene istine koje je stekao studirajući. Ako ih je stekao, dakako. Jer komad papira ne može sakriti budalu.

Strani, a i dio domaćih lingvista (S.Kordić, M. Kapović i još neki) zastupaju jedinu naučno argumentiranu ideju o policentričnoj štokavštini kojom se služi većina govornika s područja bivše države. Citirat ćemo Matu Kapovića iz djela „Čiji je jezik“:

„Obično se tu kao osnovni navode sljedeći kriteriji – strukturalni kriterij, kriterij međusobne razumljivosti, genetski kriterij i identifikacijski kriterij”

“Što se strukturalnog kriterija, dakle, tiče, tu su razlike doista dovoljno male da se može opravdano zaključiti da je riječ o jednom jeziku. Tko god želi pošto-poto dokazati da su hrvatski i srpski različiti jezici, ne bi smio inzistirati na ovom kriteriju.”

“Dakle, što se tiče kriterija razumljivosti treba opet zaključiti da su po njemu hrvatski i srpski isti jezik.”

“Što se tiče genetskoga kriterija, štokavski je tu svakako jedan jezik pa bi onda po tome i standardni jezici nastali na osnovi štokavskoga bili jedan jezik. To nitko ne niječe.”

“Posljednji je kriterij koji se često rabi, premda teško da se može smatrati znanstvenim, onaj identifikacijski – dakle, što sami govornici misle o svojim jezicima. Tu dolazimo do kriterija po kojem bi hrvatski i srpski danas nedvojbeno bili različiti jezici.”

“Na kraju nam ostaje još jedan kriterij koji se također vrlo često rabi iako je sasvim očito posve proizvoljan i ovisi o nejezičnim faktorima. To je kriterij standardizacije.”

Prema tri znanstvena, lingvistička  kriterija (strukturalnom, kriteriju razumljivost i genetskom), hrvatski i srpski jezik spadaju u jedan te isti, policentrični standardni jezik. Poslijednja dva, a ja bih tu uvrstio još jedan – suludi kriterij političke prisile – su neznanstveni kriteriji, daklem nisu – prema definiciji zanosti koju sma dali na početku – objektivni, racionalni, logički i egzaktni! Ostaje daklem psihijatrijsko pitanje za purističke lingviste kroatiste i njihove pandane iz ostalih država nastalih raspadom one bivše: Iz kojeg razloga ustraju na neznanstvenim kriterijima klasifikacije jezika? Slikovito rečeno, kako je hrpa politički favoriziranih jezikoslovaca sumnjivog znanstvenog morala (a o onom ljudskom da ni ne pričamo) uspjela pobijediti Newtona, i dokazati da mi padamo “prema gore”, a ne kiša prema dolje? No, ostavimo to budućoj generaciji, od politike nezavisnih znanstvenika i psihijatara, da jednog dana – na sramotu ove generacije – dadne svoj odgovor.

U međuvremenu, od prisilnog razdvajanja srpskohrvatskog jezika (tako se on i dan danas naziva u međunarodnim znanstvenim krugovima) na srpski i hrvatski, virus dekompozicije širio se dalje zahvaćajući BiH i Crnu Goru. Kako je tko dobio svoju državu, tako je odmah htio i jezik svojih građana nazivati državotvornim imenom. Proletite li malo internetom, vidjet ćete kako svi narodi bivše nam zajedničke uglas ponavljaju otrcanu frazu: „Ime jezika je državotovorno pitanje!“. Kako to nije Austrijancima, Australcima, Amerikancima, Argentincima, Brazilcima, Švicarcima i hrpi inih država i naroda koji valjda još nisu napredovali do propitivanja u kom smjeru pada kiša, već tu činjenicu u naivnosti svojoj uzimaju zdravo za gotovo? Nacionalističku jezikoslovnu šizofreniju, razmotrit ćemo na primjeru Crne Gore, a odgovarajuća BiH bratija će se tu lako raspoznati (o hrvatskom i srpskom slučaju već se dosta pisalo). Lično me ne interesira loša povijest Crne Gore ni ostalih država, više sam za dobru znanstvenu fantastiku. U svekolikim previranjima i klanjima na svjetskoj i balkanskoj sceni, ona je opet postala nezavisnom zemljom i „nek' joj je sa srećom“, bolje i ljudskije rečeno – njenim stanovnicima. Jer me ni države u principu previše ne zanimaju. Kad pak se obrati pažnja na to stanovništvo, onda se uviđa da ono samo u velikoj mjeri žive veze nema kako se nacionalno deklarirati i kojim jezikom govoriti! Podaci:

„U odnosu na popis stanovništva iz 2003. godine broj Crnogoraca je porastao za 1,81% dok je broj Srba opao za 3,25%. Takođe, broj Bošnjaka je porastao za 0,88% dok je broj Muslimana opao za 0,66%.“

rječito govore da nacionalna pripadnost nije od vajkada već je novotvorevina, mada se svi ti silni etnici - od Vardara pa do Triglava - upinju dokazati svoje porijeklo još eonima prije Krista. Drugim riječima, ona je dinamička kategorija, pa kao što je nastala i kao što je tokom vremena sklona promjenama izjašnjavanja svojih nositelja (sjetimo se samo broja samodeklariranih Jugoslavena!), za očekivati je da će jednog dana isto tako iščeznuti. Barem kao iole značajan faktor u determinaciji pojedinaca.

Sa jezikom, u Crnoj Gori je još gore:

„U odnosu na popis stanovništva iz 2003. godine broj govornika crnogorskog je porastao za 15,01% dok je broj govornika srpskog jezika opao za 20,61%. Takođe, broj govornika bosanskog jezika je porastao za 3,04% dok je broj govornika bošnjačkog jezika opao za 2,62%.“

Iako se većina izjašnjava da govori srpskim jezikom - njih 42.88%, mada se Srbima deklarira samo 29.02% stanovništva! - oni uvode novi službeni, crnogorski jezik! U međuvremenu, i jedni i drugi svakodnevno, bez ikakvih teškoća komuniciraju jednim te istim jezikom! Posebno je interesantno onih 20.61% jedinki što preko noći „shvatiše“ – ah, valjda da stalna na tom svijetu samo mijena jest, pa preživljavaju tek oni koji se prilagode. Lijepa sinteza Preradovića, Darwina i licemjerja! Školski pak je sistem jedinstven, čak i za metafizičke kriterije. U njemu egzistira predmet imena za Ripley-evu rubriku „Vjerovali ili ne“: "Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost"! Na stranu to što se u trenutku dok čitate ovaj članak većina Crnogoraca izjašnjava da govori srpski jezik (a 2003. tako se izjašnjavalo čak 63.49% stanovništva), oni imaju svoju državu pa žele i svoj službeni jezik državotovornog imena, ma njime govorila i manjina populacije. E sad, tko su ti „oni“ koji to žele, možda nam razjasni crnogorski lingvist Adnan Čirgić u svom intervjuu na blogu o bosanskom jeziku (nego gdje li će):

„Kad se naši lingvisti i javni radnici oslobode kompleksa inferiornosti, problem primjene crnogorskoga jezika biće stavljen ad acta. Zato se ne može spočitavati državi da je neozbiljno ušla u proces standardizacije crnogorskoga jezika. Kad je postalo jasno da tijelo sastavljeno od domaćih stručnjaka neće finalizovati taj proces (zbog prevelike opterećenosti tradicionalističkim zabludama o crnogorskome jeziku), Vlada je formirala Komisiju, koja je angažovala inostrane slaviste da učestvuju u izradi crnogorske gramatike. Od domaćih stručnjaka kojima je opet bilo ponuđeno da u tome učestvuju poziv sam prihvatio samo ja. Ne može se država optuživati što u njoj nema dovoljno lingvista koji su voljni ili sposobni da učestvuju u afirmaciji, promociji i standardizaciji sopstvenoga jezika. Jedino za šta bi se država u tome pogledu mogla optužiti jeste što troši novac na finansiranje takvih ljudi koji neće da se bave svojim poslom.“

Iz čega je vidljivo da ova država nije imala bilo sposobne, bilo zainteresirane stručnjake sem njega, da se uključe u projekt zasnivanja crnogorskog jezika! Ne bismo li, povodeći se demokratskim principima kojih su puna usta cijele Regije – u kontekstu većinskog izjašnjavanja stanovništva o srpskom kao materinjem jeziku -  mogli konstatirati kako je „potreba“ za vlastitim jezikom naprosto izmišljena i potom nametnuta!? Ako pak su već angažirali hrvatske kroatiste za tu zadaću, ne bi li bilo logičnije da prihvate pomoć srpskih jezikoslovaca kad već „prihvaćaju Vukova načela“ – kako govori akademik Rotković, do kojega ćemo začas doći – već zovu stručnjake iz države koja Vuka Karadžića na sve moguće načine već desetljećima nastoji diskreditirati kao „hrvatoždera“ i kradljivca „našeg“ jezika!

I, eto nas kod akademika DANU, dr Radoslav Rotkovića, na predstavljanju čije knjige „Istorija crnogorske književnosti“, održane nedavno u prostorijama Matice Hrvatske u Zagrebu je sudjelovao i prije spomenuti Čirgić, kojemu naš akademik prilježno sekundira. U razgovoru  za jedan portal jednim dijelu govori i o jeziku, pa poteže manje-više iste argumente kao i svi nacionalisti: Crnogorci su od vajkada različit narod od Srba, Crna Gora od davnina ima svoju državnost, ergo – jasno je k'o dan (njemu) da mora imati i svoj jezik! Pun je crnogorskog nacionalnog ponosa koji ga i nosi u argumentaciji. Prvo, inzistira na crnogorskom imenu, ali bi želio ukinuti CANU – Crnogorsku Akademiju Nauka i Umjetnosti, na račun novoosnovane DANU (Dukljanske Akademije Nauka i Umjetnosti) čiji je i on član, jer u prvoj kao sjede posrbice. Zato su ovi „svijesni“ i osnovali ovu drugu. Daklem, on bez problema briše crnogorsko nazivlje samo radi prisustva posrbica/„posrbica“, dok istovremeno zamjera eksjugoslavenskim strukturama kako su ukidale sve živo što je podsjećalo na crnogorsku nacionalnost.  Zatim kaže kako su te „posrbice“ na nikšićkom Filozofskom fakultetu, samo na riječima prihvatile termin „crnogorski jezik“:

„Tamo ima profesora koji su naslutili da će se prihvatiti termin “crnogorski jezik”, pa su se slagali sa tim terminom, da sačuvaju fotelje. Ali, kad je trebalo dodati dva slova (Ś,Ź) da se upotpuni naš fonološki sistem, jer tako se govori pa bi, po Vukovome načelu, trebalo tako i da se piše, onda se digla galama, jer su oni mislili da taj “crnogorski jezik” bude “srpski jezik ijekavskoga izgovora”, prema Ustavu iz 1992. godine! Eto otkud njihov otpor i zašto niko od njih nije došao na nikšićku promociju Istorije crnogorske književnosti.“

Eto, prihvaća „Vukovo načelo“ koristeći ga kao argument za uvođenje novog znakovlja, bez obzira što isti dolazi iz redova „posrbica“, i to ga ništa ne smeta. Zatim se prisjeća Njegoša (cijelo vrijeme ga spominjući kao crnogorskog pisca kojeg Srbi svojataju, ističući kako je on bio svijestan nacionalnih razlika između Srba i Crnogoraca), te citira dio njegova pisma knjazu Milošu:

”Ja bih rad kad bismo svi mi slaveno-serbi imali jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci”

što, usput rečeno, lijepo govori kako nisu samo ilirci – pod čiji utjecajem je 1850. u Beču postignut dogovor „hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista (i jednog Slovenca – moja primjedba) kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim jezicima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama“ – snivali taj san na ovim prostorima. Njegoš mu paše u isticanju etničkih razlika među ova dva naroda, ali mu – što pokazuju njegovi, kao i stavovi crnogorskih lingvista koji drmaju crnogorskom lingvistikom – nimalo ne odgovaraju njegovi snovi o zajedničkom jeziku, jer u praksi sve radi protiv načela ovog velikog pisca i državnika! Dakako, možemo taj citat tumačiti i u negativnom značenju (dali Rotković to i čini, nisam siguran): Ako Njegoš sanja o „jednom pravilu knjigopečatanja“, onda nije postojalo zajedničko pravilo – ergo se  Crnogorci mogu vratiti skoro 200 godina u prošlost i uvoditi „svoj“ jezik! To me podsjetilo i na onog idiotskog hrvatskog ministra iz tuđmanovih vremena, koji je lupetao kako će se Hrvati vratiti ako treba i 100 godina u prošlost, ali će govoriti svojim originalnim jezikom. Bolje da crnogorski akademik spomenutu misao nije ni navodio. Doduše, kao da je toga svijestan, pa navodi drugi Njegošev citat:

”Ja sam se u početku nešto nadao, no danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zvoni.”

Jedini feler je, što jugoslavenstvo kao politička ideja nema ništa zajedničkog sa jezikoslovljem! A glede jugoslavenstva, nije na odmet spomenuti Milu Đukanovića – do dan danas istaknutu političku ličnost, najbogatijeg crnogorskog kapitalistu (optuživanog kao šefa mafije u švercu cigaretama) – čiju transformaciju od Miloševićevog pomagača u razbijanju Jugoslavije do Predsjednika nezavisne CG, ministra obrane CG i Predsjednika Vlade CG (sve do 2010-te godine) kao da više prate „znanstvenici“ te zemlje, negoli temeljne naučne kriterije u tumačenju svijeta. U čemu ih u stopu prati, kao uostalom posvuda po Regiji, i stado njihovih vjernih ovčica.

Nemam ama baš nikave namjere da se petljam u bilo čije jezikoslovne (a još manje državotvorne) poslove – konačno, ne bih se kao laik niti usudio. Ipak, ako sam laik to još ne znači da sam budala (što nažalost ne bismo mogli reći za mnoga stručna lica, i akademike među inima) te ne vidim razliku između objektivnog, realnog, racionalnog, egzaktnog, jednom riječju – znanstvenog pristupa stvari, i političke prisile vladajućih nacionalističkih elita. Ni Swift ne bi bolje opisao djelatnosti brojnih, njima pratećih intelektualaca uhljebljenih po fakultetima, institutima i akademijama, koje kao da liče na onu balnibarbijsku:

„Balnibarbija je zemlja u kojoj se primenjuju ideje nastale u Laputi. Guliver posećuje nihovu Akademiju koja je u osnovi parodija akademskih projekata, naučnika koji se bave praktičnim stvarima na izvrnut način. Tu pokušavaju da od krastavca dobiju sunčevu svetlost; da od izmeta naprave prvobitnu hranu, da pretvore led u barut, da zidanje kuće počnu od krova ka temelju, da unaprede jezik izbacivanjem svih reči i sl.“

Naši (hrvatski) pandani nastoje unaprijediti jezik gotovo manijakalnom potrebom za konstrukcijoma novih izraza, samo kako bi dokazali nepostojeću purističku samosvojnost suvremenog jezika. Može li se uopće očekivati da u društvima posve izokrenutih i pošemerenih vrijednosti, lingvisti ostanu po strani općeg ludila? U Federaciji BiH, primjerice, sizifovsku muku muče sa „dvije škole pod jednim krovom“. Uvodeći takozvani bosanski jezik kao jedan od službenih jezika ove zemlje - kad 37.1% stanovnika ove zemlje smatra da govori srpskim, a 14.3% hrvatskim jezikom, dok jedni i drugi to ime niti ne priznaju nazivajući ga bošnjačkim; jezikom Bošnjaka (48%) - umjesto pojednostavljenja, još se više zakomplicirala situacija. Kao da nikada nisu čuli za Ochkamovu britvu, te neštedimice gomilaju suvišne pretpostavke u tumačenju očiglednih činjenica. I jedni i drugi i treći, usprkos svojoj rigidnoj nepopustljivosti, istovremeno se savršeno razumiju (jezički, a ne svjetonazorski) govoreći jednostavno – priznali to ili ne -  nacionalne varijante jednog standardnog policentričnog jezika. Ma kako se upinjali da to poreknu. I zbog, među inim razlozima, najobičnijeg imena (oznake) iste suštine, te nebitnih varijacija koje im ni najmanje ne ometaju međusobnu komunikaciju, oni su spremni i međusobno poklati se, što uostalom svjedoče i primjeri sa ovih i širih prostora. Kiša ostaje kiša, imenovali je rain, regen, dež, дожд, eső, pluie, ili pioggia – kako je god nazivali ona je uvijek mokra, pada iz oblaka na zemlju i predstavlja suštinu nasuprot imena te suštine. Kao da su to shvaćali i naši preci - svakodnevni govornici štokavskog jezičnog područja - znajući da se ne treba svađati oko forme, dajući joj isto ime. Kiša! Na „hrvatskom”, „srpskom”, „bosanskom” i „crnogorskom” jeziku. Nijedan čovjek još nije pao na kišu, ali ona pada po svima nama! No, čini se kako su na cijelom prostoru bivše nam države, pozicije zauzeli tipovi čiji su mozgovi prepuni nacionalnog zanosa, a – valjda uslijed fizikalnog principa da istovremeno ne mogu dvije stvari zauzimati isto mjesto – manjka elementarne logike. Razuma, kratko rečeno. U završnoj sceni filma okićenog čak sa 7 Oscara, „Most na rijeci Kwai“ , majoru Cliptonu koji prisustvuje masakru i rušenju željezničkog mosta - kojega su preko burmanske rijeke gradili japanski zarobljenici - od strane britanskih komandosa, ostaje samo da zabezeknuto mrmlja: "Ludilo!... Ludilo!". Shvatimo li jezik kao most među ljudima, narodima i državama, kojemu je cilj omogućiti komunikaciju spajajući a ne razdvajajući ih, ostaje nam samo ponoviti riječi britanskog oficira. Ludilo! Ludilo!

Dodatkowe informacje