Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Ladislav Babić - Valja nama preko rijeke


A granice, i strahovi te egoizam naroda kojih su one posljedica, usporavaju taj proces taljenja u jedinstvenu ljudsku vrstu. Ipak, one sve manje prestaju biti zaštita, kako “nas”  od “njih” tako i “njih” od “nas” (ali ni nas od nas samih), pa samim time i prepreka za unapređivanje međuljudskih odnosa i što tješnju suradnju. Tendencija ka što lakšoj prolaznosti (u oba smjera) državnih međa, trebala bi biti lijepa  spoznaja za ljude s obje strane limesa koja će, nadajmo se, jednog lijepog dana doprinjeti i njihovom nestajanju, dakako – u povijesnom vremenu. Kako bismo jednom zauvijek prekrižili “Sotonine planove”, i kao slobodni ljudi uživali u beskraju neomeđenog svijeta kakvog nam je “dragi Bog podario”.


Nekom prilikom netko je praznike nazvao miljokazima u vremenu. Kako bi čovjek uopće mogao locirati sebe i svoj prijeđeni životni put, te nekako pregledno smjestiti svoja sjećanja na prošle generacije u bezbroj stranica beskonačnog i indiferentnog toka vremena, postavio je neke virtuelne oznake poput onih kamenih stupića – miljokaza, koji su stajali duž cesta s označenim udaljenostima u miljama. Kao što je znao koliki je prijeđeni put između dva uzastopna stupića, sada je mogao mjeriti i svoj životni put od blagdana do blagdana. Vidjeti koliko je prošao, koliko mu još preostaje, što je uspio učiniti u tom peridu, preostaje li mu dovoljno vremena za ostvarenje novih planova u budućnosti, smjestiti prošle događaje u neki jasni, pregledni niz i slično. Naučio se orijentirati u vremenu. Iz ovakvog pristupa razvila se sofisticirana verzija tih miljokaza - kalendar.

Međutim, kako fizički tako i duhovni prostor koji čovjek nastanjuje, odnosno koji je smješten u njemu, također su praktično beskonačni. Da bi se lakše snalazio u beskrajnoj fizičkoj i psihičkoj ukupnosti svega postojećeg, čovjek postavlja granice. Kako one fizičke koje omeđuju njegov individualni ili društveni prostor (zidovi njegove sobe, njegove kuće, ograda dvorišta, općinske, županijske i državne granice) - od kojih su mnoge zaživjele tek prijelaskom ljudi na sjedilački način života - tako i one koje omeđuju psihološki „prostor“ definirajući na taj način njegova pravila ponašanja (deset božjih zapovjedi, pravni zakoni, moralne norme, kućni red). Pa sada zna, ili bi barem trebao znati – kako on tako i ljudi s kojima dolazi u kontakte – doklem i na koji način se prostire polje slobode njegova djelovanja i kada svoja djelovanja mora prilagoditi spoznaji da je napustio jedan prostor i ušao u drugi, gdje vrijede neka druga pravila ponašanja. Čovjek postavlja granice, da bi lakše dijelio prostor sa drugim ljudima i da dadne na znanje kada je netko ušao (u fizičkom ili psihološkom smislu) na teren koji pripada isključivo njemu i/ili njegovim bližnjima. Kao što je još od starog Egipta premjeravao zemljište, zabijao kolčiće i rastezao užad da ustanovi - i dadne drugima na znanje - gdje počinje i gdje prestaje njegovo polje, tako je vidljivim i nevidljivim ali ipak raspoznatljivim granicama, oivičio sva svoja vlasništva (a pod time podjednako razumijevamo kako ona fizičkog tako i duhovnog tipa) s namjerom da ih zaštiti. „Ne diraj. Stani. Ne idi dalje – nepozvan si ušao u privatnost moga prostora, povrijedio si moje imanje, dirnuo si moju dušu“.

Slično ovakvim osobnim granicama, i kolektiviteti postavljaju granice kako bi dali do znanja gdje započinje njihova suverenost. Čovjek ne smije prijeći granice moralnog ponašanja, granice koje određuje zakon, granice na kojima stoji granična policija i ljubomorno ih čuva. Od koga? Pa jasno, pripadnika drugih naroda kojima granica podjednako pripada. S ove strane - to je granica prema njima, s one strane - ista linija dijeli ih od nas. Granice država čuvaju njezine stanovnike od neovlaštenog i nedozvoljenog upada drugih naroda u njihov životni prostor. One nas čuvaju od njih! No, jeli ta konstatcija baš toliko jasna, nedvoumna i prije svega jednoznačna, kakvom nam se na prvi pogled pričinja?

Graničari sve češće hvataju tzv. ilegalne ekonomske imigrante koji zbog nevolje i teškog života u vlastitoj zemlji, nastoje potražiti bolju budućnost u drugim zemljama. Danas, najčešće na Zapadu. Prečesto ih se tretira kao obične kriminalce – s obzirom da su prekršili zakone zemlje koja im ne dopušta ilegalni ulazak – mada to oni nisu. Ljudi samo idu trbuhom za kruhom; traže ljudskiji i dostojanstveniji život negoli ga imaju u vlastitoj zemlji. Pa, koje je neformalno obrazloženje koje leži u pozadini – osim onog čisto formalnog, a u svojoj biti formalističkog – kojim im branimo ulazak u našu državu? Njegovu osnovu moramo tražiti u psihologiji krda koje se prepoznaje kao jedinstveni entitet, i kao takvo štiti svoje članove od pripadnika drugog krda osjećajući ih grožnjom. Naravno, mi smo civilizirani pa naša krda nazivamo narodima i vrijeđamo se kada nas netko tretira kao stado. Međutim, i mi smo biološka vrsta, a neke načine ponašanja evolucijom smo naslijedili od naših davnih predaka, te ih baš i nije moguće prikriti sofisticiranim nazivljima i posljedicama socijalne evolucije. Imamo preko tristo hiljada nezaposlenih. Pripustimo li recimo gladnog Afrikanca on će, najvjerojatnije, oteti posao jednom našem sunarodnjaku (članu našeg „krda“). On time postaje grožnja za socijalni poredak i socijalnu stabilnost, a time posredno i za sigurnost zemlje. Jer, naravno da neće biti samo jednog „Afrikanca“, doći će ih na tisuće i svi će oni preoteti posao našim ljudima. A zašto bi preoteli? – pitamo se. Pa zato što će poslodavac – također naš sunarodnjak – radije za isti posao uzeti čovjeka kome mora mnogo manje platiti; a za pretpostaviti je da će to biti naš Afrikanac. Aha, razmišljamo dalje, a da naš poslodavac nije toliko lakom na zaradu te da ravnopravno tretira ovog stranca i domaćeg čovjeka, što mislite - kome bi onda ponudio posao? Pa, vrlo vjerojatno svom sunarodnjaku; što stoga jer je dotični bolje upoznat sa situacijom u zemlji, govori naš jezik te se lakše s njime sporazumijevati, a što iz jednostavne, bezrazložne ksenofobije prema strancima. Ali, čekajte malo; pa tko onda ugrožava socijalni poredak i socijalnu stabilnost zemlje – jadni stranac koji samo traži bolji život sebi i svojoj familiji, ili domaći lakomi poslodavac? Mislim da je odgovor vrlo jasan, a odatle slijedi i neočekivani zaključak.

Granice nas ne čuvaju samo od stranaca, granice nas možda prvenstveno čuvaju od nas samih!

Vidim da vas nisam uvjerio. Probajmo onda ovako. Na uvoznu robu većina država (možemo, recimo, izuzeti zemlje članice EU unutar koje to ne vrijedi, ali i one imaju carinske pristojbe na proizvode zemalja nečlanica) zaračunava carinu, štiteći domaću industriju. Recimo da je u državi A roba široke potrošnje mnogo skuplja negoli u susjednoj državi B. Vjerujete li da će državljani ove druge pohrliti u državu A na šoping koji će još biti opterećen carinom, ili će to učiniti građani one prve masovno navalivši u drugu - gdje za iste pare mogu dobiti mnogo više negoli kod svoje kuće? I na taj način ugroziti razvoj i prihode domaće industrije, preko toga i budžet zemlje što bi ugrozilo finaciranje mnogih projekata, a to bi moglo dovesti do pojačane nezaposlenosti uslijed čega bi naravno mogao izbiti socijalni bunt. E, da se to ne bi desilo – tu je granica, a na granici carinik koji će naplatiti carinu, te na taj način zaštititi svoju privredu, a posredno i stabilnost vlastite zemlje  – ne od stranih – već od domaćih državljana!

Sve mi se čini da je granica vražja tvorevina kojom se Sotona poslužio kako bi unio brdo nevolja u savršeni božji plan. I, imam dojam da mu to nekako sve uspješnije i uspijeva. Hm, sumjičavost je vaša vrlina, razumijem. Kad smo već kod Sotone, produžimo u susjednu mu Angeliju, demokratsku državu – za razliku od despotske Satanije. Ulazak u „carstvo zla“ – ali i obrnuto, u „božju državu“ - dozvoljen je tek malobrojnom diplomatskom osoblju, kao i neophodnim birokratima zaduženima za održavanje kakvih takvih uzajamnih ekonomskih odnosa (kapital ne vidi razliku između diktatura i demokracija, tako dugo dok može izvlačiti profit). Zašto obični građanin teško može preko granice, čak i kada bi htio? Iz jednostavnog razloga; nerado ga puštaju i jedni i drugi. Zamislite što bi se desilo kada bi angelijci nagrnuli preko međe i u neposrednom razgovoru sa svojim susjedima pričali o uvjetima života u svojoj domovini (o čemu satanijci znaju tek preko svoje manipulirane državne TV i ostalih medija)? Možda bi se polagano u Sotonine podanike počela gnijezditi subverzivna misao, kako je kod susjeda neizmjerno bolje noli kod vlastite kuće? A ta nečista misao mogla bi dovesti do zahtjeva za reformama, zahtjevi - do izlaska na ulice, izlazak na ulice - do građanskog rata, građanski rat - do tisuća mrtvih stanovnika Satanije. Pa, nije li onda i zadnjoj budali jasno kako su granica i režim na njoj tu u interesu upravo građana, da ih sačuvaju od njih samih!

Da, reći ćete – ali što je sa angelijcima? Valjda za njih to ne vrijedi? Eh! Demokratska Angelija je etnički miješana država (kao nekada Jugoslavija), sa izrazitim ekonomskim disparitetom u razvoju pojedinih regija. Kao što to biva u demokracijama, sve su češći glasovi – poticani ne toliko od naroda koliko od nezadovoljnih elita – da je upravo njihov narod ekonomski eksploatiran od drugih naroda Angelije. Sve se češće čuju glasovi za autonomijom, koji prerastaju u zahtjeve za samostalnošću – za otcjepljenjem od matice zemlje. A ta (nečista?) misao mogla bi dovesti do zahtjeva za reformama, zahtjevi - do izlaska na ulice, izlazak na ulice - do građanskog rata, građanski rat - do tisuća mrtvih stanovnika Angelije (gdje li smo to već čuli?). Bujica izbjeglica nagrnula bi preko granice – u Sataniju – jer kad je život u pitanju ne gleda se kamo bježiš, glavno da si našao luku spasa.  A taj bijeg svakako treba spriječiti! Ne samo što bi to bacilo sjenu na demokraciju anđeoske Angelije, već bi danas-sutra izbjeglice mogle poželjeti da se vrate, i to naoružane, kako bi ostvarile svoju zamisao pravde i povratile izgubljenu imovinu. Što bi dovelo do još žešćih sukoba, još više krvi bi poteklo ulicama, još više građana Angelije došlo bi pred čuvara ključeva kraljevstva nebeskog. Eto, zar to nije dovoljan razlog da angelijske vlasti dobro čuvaju granicu države i od posljedica djelovanja svojih vlastitih građana?

Domoljubi, nacionalisti i ksenofobi svih boja se, dakako, neće složiti sa do sada rečenim: Granica države postoji kako bi osigurala neometan razvitak našeg naroda u miru i prosperitetu i štitila ga od agresivnih susjeda (susjedi su uvijek – barem u principu, ma kako dobri bili trenutačni odnosi - agresivni; tako misle s obje strane međe), kažu oni. 'Ajmo onda zamisliti da su baš ti agresivni susjedi navalili poput grabljivica preko naše granice. Samo, nijedan narod nikada nije homogena tvorevina – kako etnički, tako i u socijalnom, da ne kažemo klasnom smislu. Dok jedni agresiju doživljavaju kao okupaciju, drugi su je u stanju doživjeti kao oslobođenje, da ne računamo i one treće – indiferentne – jer računaju kako se sve stvari na svijetu ionako dešavaju mimo njih i njihove volje, pa što da se pretjerano uzrujavaju. „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“ , kao što reče pjesnik – zar ne? I tako nam se građani naše države podijele u tri tabora – antiokupatorski pokret, kvislinge i one koji bi samo da žive svoj vlastiti život. Pa se okupacija premetne u građanski rat (najkrvaviji od svih ratova) gdje brat kidiše na brata,  gdje se zaobilaze sva ratna pravila, gdje padaju sve moralne norme, a svi više stradavaju oni neopredjeljeni (koje sve zraćene strane doživljavaju kao neprijatelja, jer – ako nisi s nama, onda si protiv nas!) negoli okupatorski vojnici. Ionako istraživanja pokazuju da u suvremenim ratovima ima 90% svih žrtava među nevinim, civilnim stanovništvom. I čovjek nekako pomisli kako bi bilo lijepo da se radi samo o okupaciji zemlje. Eto, da  vlastiti narod sačuvaju od opisanih strahota, potrebno je i od njih samih čuvati državnu granicu.

Iz svemira gledano, nigdje se ne vide nikakve granice. Pticama i zvjerkama nije potrebno otisnuti se u kozmička prostranstva da bi to spoznale. One to znaju instiktivno i nikakve međe precrtane iz glava ljudi na papir a odatle implementirane u prostor, ne mogu ih spriječiti da idu kuda ih je volja. Bismo li o slobodi mogli učiti od njih? Makar samo o slobodi kretanja koja se sada ljudima prodaje kao mamac za ulazak u EU – ako države pristupnice, a i neke koje to nisu, primjene tzv. Schengenski sporazum koji ni sve članice ne primjenjuju. Valjda da bi zaštitile vlastite ljude od njih samih. Srećom, ni elektromagnetski valovi ne poznaju granica niti graničnih kontrola (mada ih se na druge načine dadne kontrolirati), što ljudima omogućuje da i bez prelazaka  državnih međa doznaju i shvate što se iza njih dešava. Sve nam je prirodnija spoznaja kako su ljudi svugdje isti, sa istim ili sličnim stremljenjima, strahovima i predrasudama. Ako bismo od Amerike mogli nešto naučiti, onda je to prije svega – prihvatiti metaforu “melting pot-a” (kotao za taljenje) kao bitnu osnovicu međuljudskih odnosa. Ne, “taljenjem” u Amerikance, već prerastanjem u jedinstvenu ljudsku vrstu kojoj će ljudskost – shvaćena kao humanizam – biti na prvom mjestu, primarna karakteristika ispred sekundarnih nacionalizama te kojekakvih tercijarnih svojstava posve nebitnih u usporedbi sa čovjekoljubljem. Treba se u psihološkom smislu odreći straha od različitosti – kako bioloških tako i kulturalnih -  riješiti se predrasuda i mitova koji nas sputavaju u čistim, humanističkim međuljudskim odnosima, jer razlike nas  obogaćuju, a usput rečeno –evolucija nas upozorava – njihovo miješanje je održalo našu vrstu.

A granice, i strahovi te egoizam naroda kojih su one posljedica, usporavaju taj proces taljenja u jedinstvenu ljudsku vrstu. Ipak, one sve manje prestaju biti zaštita, kako “nas”  od “njih” tako i “njih” od “nas” (ali ni nas od nas samih), pa samim time i prepreka za unapređivanje međuljudskih odnosa i što tješnju suradnju. Tendencija ka što lakšoj prolaznosti (u oba smjera) državnih međa, trebala bi biti lijepa  spoznaja za ljude s obje strane limesa koja će, nadajmo se, jednog lijepog dana doprinjeti i njihovom nestajanju, dakako – u povijesnom vremenu. Kako bismo jednom zauvijek prekrižili “Sotonine planove”, i kao slobodni ljudi uživali u beskraju neomeđenog svijeta kakvog nam je “dragi Bog podario”.

 

 

Preuzeto sa web-site: www.tacno.net

Dodatkowe informacje