Eligijuš Dimovski (Eligiusz Dymowski) – rođen je 1965. godine u Sanikima (Poljska). Franjevac, predavač teologije, pesnik i književni kritičar. Studirao je u Krakovu i Rimu. Doktorirao je 2001. godine teologiju. Član Udruženja pisaca Poljske. Autor mnogobrojnih publikacija iz oblasti teologije i literature. Pesme na srpskom jeziku objavljivao u književnim novinama „Svitak“.

 ELIGIUSZ DYMOWSKI

Urodził się 4 lipca 1965 w Sannikach na Mazowszu. Franciszkanin, wykładowca teologii pastoralnej, poeta i krytyk literacki. Studiował w Instytucie Teologicznym Księży Misjonarzy w Krakowie oraz na Uniwersytecie Laterańskim w Rzymie. W 2001 roku doktoryzował się w Papieskiej Akademii Teologicznej w Krakowie. W roku 1994 przebywał na stypendium Ambasady Francuskiej przy Stolicy Apostolskiej w Rzymie w Uniwersytecie Katolickim w Lyonie. Pracował jako duszpasterz w Pińczowie i w Somma Vesuviana koło Neapolu. W latach 1999-2005 rektor Wyższego Seminarium Duchownego OO. Franciszkanów w Krakowie – Bronowicach Wielkich. Obecnie jest Definitorem Prowincji i proboszczem franciszkańskiej parafii w Krakowie-Bronowicach Wielkich. Zajmuje się pracą dydaktyczną, naukową i literacką. Jest członkiem Polskiego Stowarzyszenia Pastoralistów, Katolickiego Stowarzyszenia Dziennikarzy, Towarzystwa Teologicznego w Krakowie, a także Oddziału Polskiego Stowarzyszenia Kultury Europejskiej (SEC), którego od października 2005 roku jest również wiceprezesem. Od 2007 roku członek Krakowskiego Oddziału Stowarzyszenia Pisarzy Polskich (2010- 2014 roku – członek Zarządu i ponownie od 2017), Stowarzyszenia Autorów Polskich oraz Stowarzyszenia Academia Europaea Sarbieviana. Autor licznych publikacji z zakresu teologii i literatury. Debiutował w 1987 roku. Wielokrotnie występował w różnych rozgłośniach radiowych. Jest autorem licznych publikacji z zakresu teologii i literatury. Jego wiersze były tłumaczone na język włoski, francuski, chorwacki, macedoński, serbski, słoweński, esperanto, angielski i rosyjski. Można je znaleźć w polskich i obcojęzycznych antologiach. Opublikował trzynaście tomików wierszy. W 2017 roku otrzymał honorową odznakę „Zasłużony dla Kultury Polskiej”.

 

Elogijus korice1

 

Wydawnictwo: Svitak, Požega, Serbia, 2017

Wstęp: Milijan Despotović

Redakcja: Sladjana Dikić

Przekład: Olga Lalić-Krowicka

Okładka: Olga Lalić-Krowicka, Kamil Krowicki

 

Milijan Despotović


DUHOVNO ISKUSTVO ISTINE

Pročitavanje rukopisa

Eligijuš Dimovski: „S druge strane reči“


Iskustvo je sticanje odgovornosti. Proživljeno se sumira i potom odbacuje iluzija, za kojom opet, u nekim slučajevima tragamo, shvatajući da mera proživljenog uzimana u virtuelnom svetu nije realna i da je ona negde tamo, kako kaže pesnik Eligijuš Dimovski,1 „S druge strane reči“,2 s druge strane onog što prividno vidimo i znamo. Naravno, ništa ne obezvredjuje
proteklo vreme jer, vreme je žrvanj koji iz mliva obnavlja život iskustvom. Odbacimo li svaku besmislenost u samom sebi, moguće je, poput ovog pesnika, zasnovati običnost smisla života samog. A smisao života nalazi samo onaj ko uspeva biti čovek jer, od „čoveka“ do čoveka razlika je u duhovnoj distanci.Koliko treba biti čovek da bi se mogao iznova roditi u baštama misli, pita se Dimovski („Koliko mnogo“) svestan da je ta pozitivna bašta misli blagosiljana „iz Božije ruke“ i produhovljen pesnik, i čovek uopšte, kada sve iskuse zasnivaju jednu novu odvažnost i prisustvuju unutrašnjoj slici „kada sviće nova stvarnost“. To je ta stvarnost „s druge strane reči“, ili gradjevina u koju ulazimo posle „razvaljenih zidova iluzije“. A „tako malo“ treba da bi se razumeo Spinoza,3 treba pevati u sebi i iz sebe. Pesnici su bliži novoj stvarnosti nego filozofi,
potvrdjuje pesnik Eligijuš Dimovski. Čovek ima svoje prozore na koži,4 on kroz njih izlazi,
pokazuje i provetrava duh, oseća život kao zbir iskustava, u stanju okrutnog Ja koje ga iz sebe isterava blagosilja utehom. Prozor je to koji služi, kako kaže pesnik, da čovek bez nade
koja nikad ne pronadje sebe, ode iz sebe:
Čovek
koji nikada nije pronašao sebe
– ne živi
Jučer je napisao na kartici:
„Znam da me
tu ništa ne drži
I izašao je kroz prozor.
Izašao je iz kože verujući da „zabluda može biti nova pomoć na putu do istine“,5 a istine su, po iskustvu opet, tamo negde „s druge strane reči“, iza ogledala jezika i iskustva. No bilo, kako bilo, jezik je iskon duha, a duh, onaj iskonski samo je jedna osobena vrsta pokornosti i shvatanja stanja u kome se vremenski nalazimo jer, istost je nemoguća. Istost je u epigrafu razlika: „Na grobu mudraca/ pali se mnoštvo sveća// na grobu prostog čoveka/ bukti srce.“ Istost je u svakom srcu samo što mi njihove otkucaje različito čujemo, to je već naša osobita spoznaja, lični doživljaj. A spoznaja ima svoju moć, kao što je poezija ima. Poezija je, iznad svega i u svemu. Gde poezije nema ni duha nema. Ona ume, kako kaže Eligijuš, da bude „kratka nit sa isparane strane košulje/ uvukla se u džep (...) mantije“,6 ona je duhovna muza instrument („struna na violini“ koja govori a njene „riječi imaju svoj zvuk i pazvuk, i prizvuk, svoja sazvučja i bezvučja, svoj glas i glasnost, saglasnost i nesaglasnost. (...) Ona u pjesmi traje kao nota u muzici i ostaje, jer bez nje nema ništa, nema melodije. Ostaje da treperi i zvuči kao nota u muzici stiha bez koje ne bi bilo ni muzike, ni smeha.“7 Poezija je svetlost sunca, ona otvara i otkriva naša lica, ona je „autentičnost“ svetlosti i istine, njen izvornik, za ovog pesnika, materinska snaga i stopljenost. „Strofe o majci“ su niz od simboličnog broja, tri pesme
posvećene praroditeljki majci, majkama koje simbolizuju: 1) rađanje; 2) život, kao trenutak boravka na ovom svetu i 3) smrt, kao rastanak („proletnje večeri“), da bi se taj krug duhovno obnovio na ovom, možda i na onom svetu gde je više pravde i manje uplitanja ljudske nedobrote u osobenom bitisanju. Put, rekli bi poznat ali sa mnogo nepoznanica. Šta je ovde za pesnika važno? Svakako, to je osećanje korena duha, predački uvez pamćenja a pamćenje zasniva taj krug8 tradicije koja prenosi poruke i oporuke od naraštaja do naraštaja. U tom krugu je večna muza poetike čije se potomstvo obnavlja jezikom i ovog pesnika. Tu smo svi pred licem maternjim koje nam je „kapljom suza/ navlažila usta“, onom koja i sad kad je smirena zauvek skriva lice u molitvi „da ne bi uzdah/ probudio/ decu“, onom koja je tamo negde, „ispod belih krstova“. No, tako to biva: „Tama i svetlo“ jesu „dva suprotna pola ljubavi“, ali nema trajanja, nema energije opstanka bez „malo mraka“, kako je pevao pesnik Paun Petronijević9 u svojoj zavetnoj pesmi „Trenutak sunca“.10 On je poput Dimovskog razumevao racionalno emitovanje energije trajanja, kako kaže Dimovski i na kraju puta ima „još mnogo patnje“ a sve vreme
prati nas „vera naslonjena na zidu“. Zid je velika knjiga života, velika reč, a ljudi žive i pesnici pevaju „s druge strane reči“, sa druge strane slike („Žena sa slika Renoira“). Ali, ni patnja
na slici nije konačna, tu će pesnik, ima on tu moć, „dodati osmeh“, a sve druge tajne „poverene zemlji“, možda možemo otkriti u slikama El Greka koji je o njima „mrmljao ispod nosa“. Dakle, pesnik patnji nikako neda za pravo. Svakako, treba imati na umu da je poezija Eligijuša Dimovskog „buđenje“, počinje „rasprava sa Afroditom“ jer ljubav je neuništiva kategorija i nju je pesnik „podario Bogu“. Slede dani „preobraženja“ i zapisi o „dodirivanju večnosti“,
o udaljavanju da bi se približili sebi i stigli do svog najvećeg bogatstva, do uspomena, onih jednostavnih doživljaja sa kojima nas povezuje iskustvo istine. To je, po Dimovskom, oslobađanje od neprirodnog svakodnevlja i ljudske zablude da je „utočište u beskonačnoj perspektivi sredstava i nepotrebne materijalnosti. Treba ići u „tišinu“ i postati svoj. To je preobraženje i umaknuće od progonitelja i samoprogonstva po nekad, bilo svesnog ili nesvesnog, treba zauzeti pravilno rastojanje, od svih ekonomskih kriza, od ratova potom: „ Dopusti sebi pak umirati/ voleći najjednostavnije.“ Ali da bi sebi objasnio to preobraženje Dimovski je za moto uzeo sentencu Herberta Zbignjeva: „Da bi zaista patio, treba biti veran.“ Pesnik predan verskom životu produbio je poetsko poznavanje svetova i trpnju, da bi dostigao, ne samo dostigao već spoznao da te svetove može da objasni. Treba znati da moć objašnjenja traži posebnu produhovljenost koja je ovde kao psalam stihovana: „Trpi ćutke patnju“ jer, „Sva je blagodet obeležena krstom“. Nije li u tom Jobova vizija da treba biti „jači od sebe“. U sve to nas uverava naša senka, jedini istinski svedok sa kojom odlazimo nekamo i vraćamo se mislima. Misao je način putovanja Elegijuša Dimovskog i ona je karakteristična crta svakoj njegovoj pesmi dok je saopštava. Pesnik pribegava moralnoj i duhovnoj pouci kojom ume da savetuje svog čitaoca. Taj savet nije konačan odgovor na svako naše pitanje koliko je uvodjenje u otvoren dijalog, nastavak pevanja, a pevanje iz potke života, pre svega, biva mudrost. Tamo gde mudrosti nije dimenzija pevanja se vraća glasu u usta prazne i prerane tišine. Nasuprot toj zamuklosti, ovaj glas dolazi iz daleka i ima veliku ruku koja blagosilja prolaznike, dolaznike, slušaoce ili čitaoce i sve one sa ove ili „sa druge strane reči“. Zamislite tu gromadu od pesnika koji nas je uverio
da istinski duh postoji, postoji kao duh mudrosti koja ilustruje cvetanje misli na mudrom stablu čija prvotnost sa jezika na jezik, u prevodu,12 ništa nije izgubila. Kada pominjem misli i mudrosti u ovoj knjizi, evo nekoliko njih da izdvojim.. Svaka misao za sebe jeste moto za poseban esej, za novu pesmu, za priču, za filozofsku crticu, ali ona je sada samo misao koja opstaje i izvan pesme. To su oni fragmenti koji se pamte pri prvom čitanju i duboko se urezuju u naša pamćenja sa potrebom da dobro dokučimo njihova, možda i samo naznačena, prava, izvorna značenja:
* U nama umire svakodnevica, a tako mnogo pitanja;
* Patnju poznaje drugi put ublaženja;
* Samoća nam je suđena kao pero;
* Pisani prstom datumi na pesku malo govore;
* Ne izgovaraj nepotrebne reči, ćutnja je dovoljna da bi
voleo i umro:
* Izvadi iz sna kamen koji ranjava;
* Treba se udaljiti da bi na drugoj strani pronašao u mislima
mali osmeh;
* Ćutnjom zadaješ najdublju ranu;
* (Gle), naivna klinka sa sedom od nade glavom;
* Od kapljica nade smišljaj molitvu za oprost.
Zatvarajući rukopis knjige „S druge strane reči“, kao prilježan čitalac, pre svega, ugodno sam putovao tom dalekom stranom, a put mi je omogućio pesnički jezik dopunjen na mom jeziku intencijama koje objašnjavaju ono što se misli i ono kako se misli. Konačno, i ova knjiga pokazuje da je poezija uvek u nastajanju, da pomera duhovne granice. Recepcija poetike Eligijuša Dimovskog na srpskom jeziku, tek sledi i svakako, jeste doprinos spajanju dvaju slovenskih kultura.


Milijan Despotović


U Požegi,
7. oktobra 2017.
______________
1) Eligijuš Dimovski (Sanikima, Poljska, 1965), predavač teologije, pesnik i književni kritičar. Objavio više knjiga iz oblasti teologije i literature. Na srpskom jeziku objavljivao je poeziju u književnim novinama
„Svitak“ (Požega).
2) Eligijuš Dimovski: „S druge strane reči“, Svitak, Požega, 2017.
3) Filozof Baruh Spinoza (1632 – 1677) je upozoravao da treba čuvati dobre misli da nas ne pojede zabluda jer, u „zabludi nikad nećeš naći istinu“. A istina je, kaže Dimovski nekad tu u nama, treba samo „otvoriti stisnute dlanove.“
4) „Prozor na koži“ je tema moje istoimene knjige eseja i prikaza, koju su objavili Svitak, UKS i Narodna biblioteka Požega, 2013.
5) Kako to kaže Valter Benjanim u eseju „Iskustvo“.
6) Elegijuš Dimovski je franjevac, dr teologije.
7) Mile Medić: „Duh jezika“, samizdat, Beograd, 2016. str. 70.
8) Benjamin smatra da je umesto kruga „lanac“ taj koji nas spaja.
9) Paun Petronijević (Ribaševina, kod Užica, 1936 – Bežanijska kosa, Beograd, 1962) je zapisao: „I srećnima treba dati malo mraka,/ da bi osetili snagu pravog svetla.“ *Faksimil pesme „Trenutak sunca“ je utisnut na diplomi za nagradu „Paunovo pismo“, koja se u Požegi dodeljuje od 2013. godine.
10) Pesnički zapis sa Trga Svetog Marka u Veneciji.
11) „Iako je dan postao sumoran/ ništa njemu ne nedostaje“, zapisao je Dimovski u Vogeri, aprila 1998. godine. Ovo me podseća na reči putopisca Zuka Džumhura koji je tešio zlovoljne zbog kišnog dana: „Uživaj, ovo je tvoj dan, ne možeš ga zameniti, vreme protiče.“
12) Izdavač ove knjige je zahvalan prevodiocu Olgi Lalić Krowickoj koja je svoj prevod pesama Eligijuša Dimovskog, očuvala u svom izvorniku, umesno, sa suštinama da sada u prevodu na drugom (srpskom) jeziku jezgraju pesničke misli.

 

JB Cookies